Priručnik bolesti

Kožne i spolne bolesti

Što je HPV?
HPV infekcija je spolno prenosiva bolest koju izaziva "Humani papiloma virus"- HPV.

Tko obolijeva?
Smatra se da 60 % žena tijekom generativne dobi biva zaraženo jednim ili više od stotinjak poznatih tipova virusa, dok je prevalencija u muškoj populaciji niža i sama prisutnost virusa teže dokaziva. Prevalencija zaraze HPV-om u mlađim dobnim skupinama (18–25 g.) iznosi oko 60 %, a samo 4–6 % tih žena imat će patološki PAPA nalaz, {to se tumači prolaznom prirodom HPV infekcije, jer će 70 % tih žena u
slijedećih 12 mjeseci eliminirati virus, a nakon 24 mjeseca samo još 9 % žena biti će pozitivno na virus.

Kako se HPV prenosi?
Virus se širi direktnim kontaktom sa zaraženom kožom i sluznicama. Pri tome nije neophodno da postoji oštećenje istih, no ono svakako pogoduje infekciji, jer virus lakše dospijeva do bazalnih slojeva epitela. Genitalni HPV može inficirati i sluznicu gornjeg dijela dišnog sustava, spojnicu oka, no osnovni rezervoar za sve te viruse je definitivno sluznica i koža genitalnog trakta oba spola, pa je HPV infekcija najčešće posljedica spolnog kontakta sa zaraženom osobom. HPV je pronađen i kod djevica, tako da za njego prijenos nije neophodno potreban spolni odnos u užem smislu obzirom da se virus nalazi i u koži anogenitalne regije.
Prosječno vrijeme od izloženosti virusu do nastanka promjene iznosi 3 mjeseca, no vrlo je promjenjivo i može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko godina, što najviše ovisi o individualnom imunološkom statusu.
Smatra se da je moguća i genitalno-oralni prijenos, obzirom da su pronađeni niskorizični i visokorizični tipovi u promjenama u usnoj šupljini
Prijenos s majke na dijete kroz placentu nije opisan.
Genitalni kondilomi opisani su i u djece,

Što uzrokuje HPV?
Danas je poznato više od 70 genotipova papilomavirusa. Svi papilomavirusi pokazuju sklonost epitelu kože i mukoznog tkiva tvoreći tumore epitela.
Virusi HPV spolnog i završnog dijela probavnog sustava obično se dijele na one visokog (16,18,25,56) srednjeg (31, 33, 35, 51, 52, 58) i niskog (6, 11, 42, 43, 44) rizika obzirom na histopatološke promjene s kojima su povezani. Oštećenje epitela visokog stupnja osobito rak vrata maternice povezana su s infekcijom tzv. "visokorizičnih" papilomavirusima HPV-16 i HPV-18.
Molekularnim metodama dokazana je prisutnost različitih tipova HPV-a iz grupe visokog rizika u 99,7 % karcinoma vrata maternice, pa se ti virusi danas opravdano smatraju primarnim faktorom rizika u nastanku tog karcinoma.
Genitalne bradavice ili šiljati kondilomi uzrokovane su tipovima HPV -6, 11,16,18,33 i 35. Prenose se spolnim putem.

Dijagnostika HPV-a
Dokazivanje prisutnosti HPV-a obuhvaća klinički (ginekološki ili urološki ) pregled, citološki ili histološki pregled kao i korištenje metoda molekularne biologije.
HPV se dokazujem uzimanjem obriska vrata maternice odnosno uzimanje obriska mokraćne cijevi kod muškarca. Uzima se četkicom ili štapićem obloženim vatom.
Kolposkopija je metoda kojom se pod povećalom promatra grlić maternice kako bi se uočile promjene.


Genitalne bradavice (šiljati kondilomi)
Bradavice su mekani, vlažni, ružičasti ili sivi polipi koji postupno rastu i često vise na peteljci, često su u nakupinama poput cvjetače.
U muškaraca se najčešće nalaze ispod prepucija oko korone glansa ili u otvoru mokraćne cijevi. Mogu se nalaziti i na samom tijelu penisa.
U žena smješteni su na vulvi, stijeni rodnice, grliću maternice i međici.
Kod homoseksulaca najčešće su smješteni u perianalnoj regiji i otvoru zadnjeg crijeva.
Njihov rast je nepredvidiv, ali neka stanja kao što je trudnoća, imunosupresivna terapija, pogoduju rastu kondiloma kao i njihovu umnožavanju.

Liječenje (uklanjanje) kondiloma
Nijedan do sada poznati oblik liječenja nije zadovoljavajući, jer se kondilomi uvijek iznova javljaju.
Kondilomi se mogu uklonit elektrokauterizacijom ("spaljivanjem"), laserom, krioterapijom, ili pak kirurški ekscizijom.
Lokalna aplikacija raznih lijekova ( antimikotici, kaustici, induktori interferona i sam interferon-alfa) upotrebljavaju se u liječenju, ali zahtijevaju tjedne i mjesece upornosti i rijetko daju trajnije rezultate.
Cirkumcizija ("obrezivanje")može spriječiti pojavu kondiloma kod muškarca ako su oni smješteni na području prepucija.

Promjene na grliću maternice
Procjenjuje se da najmanje 80 - 100% djevojaka u dobi između 18 - 25 godina dolazi pri spolnom kontaktu u dodir s ovim virusom, dok svega oko 30% djevojaka razvija simptome infekcije
Većina žena s pozitivnim HPV testom neće dobiti genitalne bradavice ili cervikalnu displaziju (CIN), dok se kod drugih žena HPV infekcija povezuje s nastankom raka vrata maternice. Znanstvena istraživanja pokazuju da kronični stres mijenja dotok krvi u vrat maternice i utječe na lučenje njegovih žlijezda, što upućuje na organsku vezu između stresa i promjena u ovom dijelu tijela. Slabljenje imunološkog sustava uslijed kroničnog emocionalnog ili drugog stresa, loše prehrane, uživanja alkohola i pušenja, može biti razlogom promjena u imunološkom odgovoru, koje mogu potaknuti aktivnost virusa.
Razvoju raka cerviksa prethode promjene koje se histološki stupnjuju od lagane
do teške displazije, a mogu se sa dobrom osjetljivošću prepoznati i u PAPA razmazima Te se promjene danas obuhvaćaju kraticom CIN (cervikalna intraepitelna neoplazija), a stupnjuju se u 3 stadija prema jačini promjena. CIN1 pretpostavlja blagu displaziju, CIN2 srednje tešku, a CIN3 tešku displaziju ili čak karcinom in situ. Sve se te promjene znače da se patološke promjene nalaze unutar samog pločastog epitela i ne prolaze bazalnu membranu. Točnost citologije u otkrivanju tih promjena to je veća što je stadij lezije veći CIN1, CIN2 i CIN3 ne predstavljaju različite promjene na vratu maternice, već više različite stupnjeve iste bolest, tako da možete imati u PAPA testu i stanice koje odgovaraju za CIN1 i stanice koje odgovaraju za CIN2.

Liječenje promjena na grliću maternice
Istraživanja pokazuju da se čak 50 - 80% blagih poremećaja u PAPA testu uz
pozitivan nalaz HPV vraća na normalu bez liječenja. Ponekada se, međutim, brzo pogoršavaju. Iz istog razloga, kod nalaza HPV infekcije vrata maternice najvažniji savjet je redovita PAPA kontrola. Ponavljani nalaz displazija uz HPV infekciju indikacija je za proširenu kolposkopiju s identifikacijom promjena. Po potrebi se provodi histološka dijagnostika ( uzimanje komadića tkiva vrata maternice - biopsija), a ovisno o rezultatima na raspolaganju za daljnje liječenje su kirurške metode konizacije (laser, klasična konizacija,), kojima se odstranjuje nezdravo tkivo vrata maternice (u obliku konusa pa otuda i ime zahvata - konizacija), zajedno s virusom. Kod nižih stupnjeva displazije opisani su izvanredni rezultati liječenja niskim dozama prirodnog interferona, s uspjehom terapije od 80% - 100%. Glavni cilj lokalnog liječenja inteferonom je sprečavanje ugradnje HPV-a u genom još nezaraženih stanica koje izgrađuju sluznice rodnice i vrata maternice. Liječenje je individualno po preporuci ginekologa.

Što je HPV?
HPV infekcija je spolno prenosiva bolest koju izaziva "Humani papiloma virus"- HPV.

Tko obolijeva?
Smatra se da 60 % žena tijekom generativne dobi biva zaraženo jednim ili više od stotinjak poznatih tipova virusa, dok je prevalencija u muškoj populaciji niža i sama prisutnost virusa teže dokaziva. Prevalencija zaraze HPV-om u mlađim dobnim skupinama (18–25 g.) iznosi oko 60 %, a samo 4–6 % tih žena imat će patološki PAPA nalaz, {to se tumači prolaznom prirodom HPV infekcije, jer će 70 % tih žena u
slijedećih 12 mjeseci eliminirati virus, a nakon 24 mjeseca samo još 9 % žena biti će pozitivno na virus.

Kako se HPV prenosi?
Virus se širi direktnim kontaktom sa zaraženom kožom i sluznicama. Pri tome nije neophodno da postoji oštećenje istih, no ono svakako pogoduje infekciji, jer virus lakše dospijeva do bazalnih slojeva epitela. Genitalni HPV može inficirati i sluznicu gornjeg dijela dišnog sustava, spojnicu oka, no osnovni rezervoar za sve te viruse je definitivno sluznica i koža genitalnog trakta oba spola, pa je HPV infekcija najčešće posljedica spolnog kontakta sa zaraženom osobom. HPV je pronađen i kod djevica, tako da za njego prijenos nije neophodno potreban spolni odnos u užem smislu obzirom da se virus nalazi i u koži anogenitalne regije.
Prosječno vrijeme od izloženosti virusu do nastanka promjene iznosi 3 mjeseca, no vrlo je promjenjivo i može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko godina, što najviše ovisi o individualnom imunološkom statusu.
Smatra se da je moguća i genitalno-oralni prijenos, obzirom da su pronađeni niskorizični i visokorizični tipovi u promjenama u usnoj šupljini
Prijenos s majke na dijete kroz placentu nije opisan.
Genitalni kondilomi opisani su i u djece,

Što uzrokuje HPV?
Danas je poznato više od 70 genotipova papilomavirusa. Svi papilomavirusi pokazuju sklonost epitelu kože i mukoznog tkiva tvoreći tumore epitela.
Virusi HPV spolnog i završnog dijela probavnog sustava obično se dijele na one visokog (16,18,25,56) srednjeg (31, 33, 35, 51, 52, 58) i niskog (6, 11, 42, 43, 44) rizika obzirom na histopatološke promjene s kojima su povezani. Oštećenje epitela visokog stupnja osobito rak vrata maternice povezana su s infekcijom tzv. "visokorizičnih" papilomavirusima HPV-16 i HPV-18.
Molekularnim metodama dokazana je prisutnost različitih tipova HPV-a iz grupe visokog rizika u 99,7 % karcinoma vrata maternice, pa se ti virusi danas opravdano smatraju primarnim faktorom rizika u nastanku tog karcinoma.
Genitalne bradavice ili šiljati kondilomi uzrokovane su tipovima HPV -6, 11,16,18,33 i 35. Prenose se spolnim putem.

Dijagnostika HPV-a
Dokazivanje prisutnosti HPV-a obuhvaća klinički (ginekološki ili urološki ) pregled, citološki ili histološki pregled kao i korištenje metoda molekularne biologije.
HPV se dokazujem uzimanjem obriska vrata maternice odnosno uzimanje obriska mokraćne cijevi kod muškarca. Uzima se četkicom ili štapićem obloženim vatom.
Kolposkopija je metoda kojom se pod povećalom promatra grlić maternice kako bi se uočile promjene.


Genitalne bradavice (šiljati kondilomi)
Bradavice su mekani, vlažni, ružičasti ili sivi polipi koji postupno rastu i često vise na peteljci, često su u nakupinama poput cvjetače.
U muškaraca se najčešće nalaze ispod prepucija oko korone glansa ili u otvoru mokraćne cijevi. Mogu se nalaziti i na samom tijelu penisa.
U žena smješteni su na vulvi, stijeni rodnice, grliću maternice i međici.
Kod homoseksulaca najčešće su smješteni u perianalnoj regiji i otvoru zadnjeg crijeva.
Njihov rast je nepredvidiv, ali neka stanja kao što je trudnoća, imunosupresivna terapija, pogoduju rastu kondiloma kao i njihovu umnožavanju.

Liječenje (uklanjanje) kondiloma
Nijedan do sada poznati oblik liječenja nije zadovoljavajući, jer se kondilomi uvijek iznova javljaju.
Kondilomi se mogu uklonit elektrokauterizacijom ("spaljivanjem"), laserom, krioterapijom, ili pak kirurški ekscizijom.
Lokalna aplikacija raznih lijekova ( antimikotici, kaustici, induktori interferona i sam interferon-alfa) upotrebljavaju se u liječenju, ali zahtijevaju tjedne i mjesece upornosti i rijetko daju trajnije rezultate.
Cirkumcizija ("obrezivanje")može spriječiti pojavu kondiloma kod muškarca ako su oni smješteni na području prepucija.

Promjene na grliću maternice
Procjenjuje se da najmanje 80 - 100% djevojaka u dobi između 18 - 25 godina dolazi pri spolnom kontaktu u dodir s ovim virusom, dok svega oko 30% djevojaka razvija simptome infekcije
Većina žena s pozitivnim HPV testom neće dobiti genitalne bradavice ili cervikalnu displaziju (CIN), dok se kod drugih žena HPV infekcija povezuje s nastankom raka vrata maternice. Znanstvena istraživanja pokazuju da kronični stres mijenja dotok krvi u vrat maternice i utječe na lučenje njegovih žlijezda, što upućuje na organsku vezu između stresa i promjena u ovom dijelu tijela. Slabljenje imunološkog sustava uslijed kroničnog emocionalnog ili drugog stresa, loše prehrane, uživanja alkohola i pušenja, može biti razlogom promjena u imunološkom odgovoru, koje mogu potaknuti aktivnost virusa.
Razvoju raka cerviksa prethode promjene koje se histološki stupnjuju od lagane
do teške displazije, a mogu se sa dobrom osjetljivošću prepoznati i u PAPA razmazima Te se promjene danas obuhvaćaju kraticom CIN (cervikalna intraepitelna neoplazija), a stupnjuju se u 3 stadija prema jačini promjena. CIN1 pretpostavlja blagu displaziju, CIN2 srednje tešku, a CIN3 tešku displaziju ili čak karcinom in situ. Sve se te promjene znače da se patološke promjene nalaze unutar samog pločastog epitela i ne prolaze bazalnu membranu. Točnost citologije u otkrivanju tih promjena to je veća što je stadij lezije veći CIN1, CIN2 i CIN3 ne predstavljaju različite promjene na vratu maternice, već više različite stupnjeve iste bolest, tako da možete imati u PAPA testu i stanice koje odgovaraju za CIN1 i stanice koje odgovaraju za CIN2.

Liječenje promjena na grliću maternice
Istraživanja pokazuju da se čak 50 - 80% blagih poremećaja u PAPA testu uz
pozitivan nalaz HPV vraća na normalu bez liječenja. Ponekada se, međutim, brzo pogoršavaju. Iz istog razloga, kod nalaza HPV infekcije vrata maternice najvažniji savjet je redovita PAPA kontrola. Ponavljani nalaz displazija uz HPV infekciju indikacija je za proširenu kolposkopiju s identifikacijom promjena. Po potrebi se provodi histološka dijagnostika ( uzimanje komadića tkiva vrata maternice - biopsija), a ovisno o rezultatima na raspolaganju za daljnje liječenje su kirurške metode konizacije (laser, klasična konizacija,), kojima se odstranjuje nezdravo tkivo vrata maternice (u obliku konusa pa otuda i ime zahvata - konizacija), zajedno s virusom. Kod nižih stupnjeva displazije opisani su izvanredni rezultati liječenja niskim dozama prirodnog interferona, s uspjehom terapije od 80% - 100%. Glavni cilj lokalnog liječenja inteferonom je sprečavanje ugradnje HPV-a u genom još nezaraženih stanica koje izgrađuju sluznice rodnice i vrata maternice. Liječenje je individualno po preporuci ginekologa.

Uvod
Kratica HIV dolazi iz engleskog jezika i označava Human Immunodeficiency Virus, odnosno virus koji uzrokuje sindrom stečenog gubitka imuniteta, bolest poznatu pod nazivom AIDS (engl. Acquired Immunodeficiency Syndrom). Osobe kojima je dijagnosticirana HIV infekcija se još nazivaju i "HIV pozitivne", što znači da učinjene pretrage krvi pokazuju prisutnost tipa 1 (HIV-1) virusa koji je najčešći u Europi i SAD-u, ili tipa 2 (HIV-2) virusa. Oba tipa virusa mogu uzrokovati kroničnu bolest - AIDS.
Akutna HIV infekcija može, ali ne mora nužno napredovati preko simptomatske HIV infekcije do uznapredovale bolesti, odnosno AIDS-a. Studija koja je obuhvatila osobe zaražene HIV-om između 1977. i 1980. godine, pokazuje kako danas neki ispitanici nemaju uopće simptoma, a kod nekih je prisutno jedino povećanje limfnih čvorova (generalizirana limfadenopatija). To znači da se neće kod svih osoba zaraženih HIV-om razviti AIDS.

Što je to?
AIDS onemogućava ispravno funkcioniranje imunološkog sustava - prirodne obrane organizma od infekcija. Bolest ga čini neučinkovitim i tijelo se sve teže brani od raznih infekcija.
Definicija AIDS-a uključuje sve HIV pozitivne osobe koji u krvi imaju manje od 200 T4 stanica (zdravi odrasli obično imaju 1000 i više T4 stanica). T4 stanice su vrsta limfocita koji su ključni u proizvodnji protutijela koja se bore protiv infekcija, a HIV naseljava i uništava ove stanice. Također, definicija uključuje 26 kliničkih stanja koje pogađaju ljude s uznapredovalom HIV infekcijom. Većina tih stanja obuhvaća razvoj tumora i oportunističkih infekcija (infekcije koje se kod zdravih ljudi vjerojatno ne bi nikad razvile). Te infekcije su osobito opasne kod ovih bolesnika, jer je njihov imunološki sustav ozbiljno oštećen djelovanjem HIV-a i ne može se boriti protiv određenih vrsta bakterija, virusa i ostalih mikroba.

Opis bolesti
AIDS je smrtonosna, neizlječiva, spolno prenosiva bolest. HIV se najčešće prenosi spolnim putem, homoseksualnim i heteroseksualnim. Virus u tijelo može ući kroz sluznicu vagine, vulve, penisa, rektuma ili usta tijekom spolnog odnosa. HIV se također širi i zaraženom krvlju i krvnim komponentama. Danas se sva krv testira na HIV i posebnim termičkim postupkom obrađuje te je rizik od zaraze putem transfuzije krvi i krvnih komponenata ekstremno mala. HIV se često širi među intravenskim narkomanima koji koriste zajedničke igle. Prijenos virusa s bolesnika na zdravstvenog djelatnika i obrnuto putem slučajnih uboda zaraženom iglom ili putem instrumenata je rijedak. Žene mogu prenijeti HIV svom čedu tijekom trudnoće. Otprilike četvrtina do trećina neliječenih žena će prenijeti HIV svom djetetu. HIV se na dijete prenosi i putem majčina mlijeka. Uzimanje lijeka zidovudina tijekom trudnoće značajno će smanjiti rizik prenošenja HIV-a na dijete. Ukoliko se takvo liječenje kombinira s carskim rezom, rizik infekcije se može svesti na 1%. Iako su znanstvenici otkrili HIV u slini zaraženih osoba, nema dokaza da se virus može prenijeti putem sline. Laboratorijska istraživanja su pokazala kako slina sadrži prirodne sastojke koji inaktiviraju virus. Studije su također pokazale kako ne postoje dokazi da se HIV prenosi poljupcem. To se, međutim, ne može tvrditi i za tzv., "duboke" poljupce kojima se prenose velike količine sline ili za oralni seks. Znanstvenici također nisu pronašli dokaze da se HIV prenosi znojenjem, suzama, urinom ili stolicom.
Studije obitelji u kojima živi osoba zaražena HIV-om jasno su pokazale da se virus ne prenosi zajedničkim korištenjem pribora za jelo, ručnika, posteljine, bazena ili telefonske slušalice. HIV se ne prenosi ubodom komaraca i ostalih insekata. Osoba koja već ima neku spolnu bolest poput klamidijske infekcije, kapavca ili herpesa, podložnija je zarazi HIV-om kada spava sa zaraženom osobom.

Tko obolijeva?
Visoko rizične skupine su:

• homoseksualni i biseksualni muškarci;
• intravenski narkomani koji među sobom dijele igle;
• spolni partneri zaraženih osoba;
• novorođenčad majki zaraženih HIV-om;
• osobe koje su primile transfuziju između 1975. i 1980. (prije standardnog postupka provjere uzoraka krvi na HIV).

Simptomi HIV infekcije
Na početku mnogi ljudi ne razvijaju simptome kada se zaraze HIV-om. Vrijeme koje prođe između zaraze i pojave simptoma izrazito varira. Neki bolesnici, međutim već nakon mjesec ili dva razviju simptome nalik na prehladu. Oni imaju vrućicu, glavobolju, malaksalost i povećane velike limfne čvorove. Ovi simptomi nestaju unutar mjesec dana i obično se pripisuju nekoj drugoj virusnoj bolesti. Tijekom ovog razdoblja osoba je vrlo zarazna i HIV je u velikim količinama prisutan u spolnim izlučevinama. Tijekom ovog asimptomatskog razdoblja, HIV se vrlo aktivno umnaža, napada i ubija stanice imunološkog sustava. Učinak HIV-a najbolje se vidi u opadanju broja T4 stanica. Virus uništava ove stanice bez nekih vidljivih kliničkih simptoma. Kako imunološki sustav sve više propada, počinje se javljati mnoštvo različitih komplikacija. Jedan od prvih simptoma koji bolesnici navode jest oticanje limfnih čvorova koje traje duže od 3 mjeseca. Slijedeći znakovi i simptomi mogu upozoravati na HIV infekciju:

• brz gubitak težine;
• suhi kašalj;
• ponavljane vrućice i noćno preznojavanje;
• dugotrajan, neobjašnjiv umor;
• povećani limfni čvorovi pod pazuhom, u preponama ili na vratu;
• proljev koje traje duže od tjedan dana;
• bijele mrlje ili neuobičajeno crvenilo jezika, usta ili ždrijela;
• upala pluća;
• gubitak pamćenja, depresija, i/ili drugi neurološki poremećaji.

Svaki od ovih simptoma može se povezati i s nekom drugom bolesti. Samo pretrage krvi na HIV mogu dokazati da su ovi simptomi povezani s AIDS-om.

Simptomi AIDS-a
Osim simptoma navedenih u prethodnom odlomku, razvijenu bolest mogu obilježiti slijedeći simptomi i znakovi:

• simptomi specifičnih oportunističkih infekcija (kandidoza, pneumocistoza);
• tumori (Kaposijev sarkom);
• osip;
• glavobolja.

Razvoj karakterističnih infekcija i tumora ponekad može biti prvi znak prisutnosti AIDS-a.
Također se i slijedeći simptomi mogu povezati s AIDS-om:

• poremećaji govora;
• gubitak mišićne mase;
• smanjenje intelektualnih funkcija;
• oticanje zglobova;
• bol u zglobovima;
• ukočenost zglobova;
• nepodnošenje hladnoće;
• bol u kostima;
• bolovi u prsima, leđima ili trbuhu;
• svrbež kože;
• osjetljivost na svijetlo i dr.

Pretrage koje se mogu napraviti

• S obzirom da rana HIV infekcija obično ne uzrokuje simptome, najvažnije je testirati krv na prisutnost protutijela usmjerena protiv virusa. HIV protutijela obično ne dosižu mjerljive vrijednosti tijekom prva 3 mjeseca nakon infekcije, a ponekad je potrebno čak 6 mjeseci kako bi se stvorila dovoljna količina protutijela koja se mogu otkriti standardnim pretragama krvi. Dva su osnovna testa koja se koriste u otkrivanju HIV-a: ELISA i Western Blot. Ukoliko postoji velika vjerojatnost da je osoba zaražena, a oba su testa negativna, liječnik može zatražiti pretrage koje će pokazati prisutnost samog virusa u krvi. U tim slučajevima pretrage je potrebno ponoviti kasnije, kada je veća vjerojatnost da će se stvoriti dovoljna količina protutijela.
• Broj T4 stanica može ukazivati na slabljenje imunološkog sustava (kod AIDS-a apsolutni broj T4 limfocita je manji od 200).
• Diferencijalna krvna slika može pokazivati abnormalnosti.
• p24 antigen je prisutan (dio viriona HIV-a).

Liječenje
Iako za sada ne postoji lijek za AIDS, brojni su lijekovi razvijeni u svrhu borbe protiv AIDS-a. Ti su lijekovi: zidovudine (poznat kao AZT), didanozin, zalcitabin, lamivudin i stavudin. AZT je lijek koji liječnici najčešće koriste za početak liječenja AIDS-a kod osobe koja pokazuje simptome. Također je to lijek izbora za prevenciju razvoja bolesti kod HIV pozitivnih osoba. Lijekovi novijeg datuma, koji se nazivaju inhibitori proteaze (primjerice indinavir), pokazali su se učinkovitima u snižavanju količine virusa u krvi na duže vrijeme. Znanstvenici još uvijek tragaju za cjepivom protiv AIDS-a. 1996. po prvi puta nakon početka epidemije AIDS-a, zabilježen je pad broja novootkrivenih bolesnika. Dobrim dijelom je to pripisano razvoju i širokoj upotrebi ovih snažnih lijekova. Oblik terapije koja koristi tri lijeka, zvana trojna terapija, odnosno visokoaktivna antiretroviralna terapija (HAART, od engl. Highly Active Retroviral Therapy), pomaže ljudima s AIDS-om da žive puno dulje nego prije. Ova terapija je dovoljno jaka da može smanjiti HIV infekciju na vrlo nisku razinu i može tu razinu održavati duže vremena nego prije. Osobe zaražene HIV-om danas žive dulje i zbog činjenice što liječnici znaju kako pravilno koristiti antibiotike u suzbijanju sekundarnih (oportunističkih) infekcija prije nego se ove uopće razviju. Ovo sve ne znači da je liječenje HIV infekcije i AIDS-a jednostavno. Naprotiv, dnevni režim uzimanja ovih lijekova može biti vrlo kompliciran i zahtijevati puno vremena, no važno je napomenuti kako ovi lijekovi ne mogu djelovati kako treba ukoliko se ne uzimaju točno onako kako je to propisao liječnik. Nije uobičajeno, no povremeno se može desiti da ovi lijekovi ne djeluju. To se dešava kao posljedica razvoja otpornosti HIV-1, koji može mutirati (promijeniti se) u oblike na koje lijekovi ne djeluju. O svim ovim problemima najbolje je posavjetovati se sa svojim liječnikom, koji mora vrlo pažljivo pratiti bolesnika kako bi na vrijeme uočio sve neželjene učinke ovih lijekova. Nove vrsta lijekova, kao i mogućnost razvoja HIV cjepiva je na vidiku. Međutim, jedini način da se prevenira infekcija je izbjegavanje rizičnih oblika ponašanja.
Provođenje mjera prevencije oportunističkih infekcija kao što je Pneumocystis carinii (PCP) upala pluća, moguća je uz upotrebu određenih lijekova i može održavati AIDS bolesnike zdravima dulje vremensko razdoblje.
Mnogi se lijekovi koriste u liječenju oportunističkih infekcija. To su foskarnet i ganciklovir, koji se koriste u liječenju citomegalovirusne infekcije, zatim flukonazol za liječenje gljivičnih infekcija, i trimetoprim-sulfometoksazol za liječenje i prevenciju PCP. Odraslima kojima broj T4 stanica padne ispod 200 u svrhu prevencije PCP, jedne od najčešćih i najubojitijih infekcija povezanih s HIV-om, daje se trimetoprim-sulfometoksazol kao dodatak antiretroviralnoj terapiji. Djeci se preventivna PCP terapija daje kada im broj T4 stanica padne ispod normale za tu dobnu skupinu. Bez obzira na broj T4 stanica, HIV pozitivnoj djeci i odraslima koji su preživjeli PCP lijekovi se daju tijekom cijelog života kako bi se prevenirao povratak upale pluća. Osobe zaražene HIV-om koje razviju Kaposijev sarkom ili neki drugi rak liječe se radioterapijom, kemoterapijom ili injekcijama alfa interferona. Emocionalni stres uzrokovan ovom strašnom bolešću se može umanjiti priključenjem tzv. grupama potpore (engl. support groups), koje sačinjavaju osobe sa sličnim problemima.

Prognoza
Trenutačno ne postoji lijek za AIDS. To je dokazano smrtonosna bolest. Bolesnici duže žive i imaju bolju kvalitetu života zahvaljujući novim metodama liječenja. Nastavljaju se istraživanja novih lijekova kao i razvoj cjepiva.

Komplikacije
Oštećenje imunološkog sustava uzrokovano HIV-om dovodi do razvoja karakterističnih, već spomenutih oportunističkih infekcija. Ponekad je istovremeno prisutno više infekcija. Mnoge od infekcija je vrlo teško liječiti. Za neke je potrebna profilaksa ili će se infekcije vratiti.
Najčešće infekcije su:

Protozoalne infekcije:

• Pneumocystis carinii upala pluća,
• toksoplazmoza,
• kriptosporidijska upala crijeva (enterokolitis),
• infekcija crijeva uzrokovana Giardiom lambliom.

Gljivične infekcije:

• upala jednjaka uzrokovana kandidom,
• kriptokokni meningitis,
• histoplazmoza i aspergiloza najčešće u plućima.

Bakterijske infekcije:

• plućna tuberkuloza,
• atipična mikobakterijska infekcija,
• diseminirana tuberkuloza,
• ponavljajuće bakterijske infekcije.

Virusne infekcije:

• herpes simplex virus,
• citomegalovirus,
• Epstein-Barr virus,
• varičela-zoster.

Tumori:

• Kaposijev sarkom,
• limfom,
• rak cerviksa maternice.

Demencija povezana s AIDS-om, sindrom propadanja.

Odlazak liječniku
Ukoliko ste bili izloženi nekom od rizičnih faktora ili prepoznajete neki od simptoma, posjetite svog liječnika. Po zakonu, rezultati testiranja na AIDS se drže u tajnosti i dostupni su samo bolesniku i njegovom liječniku.

Prevencija
Obzirom da ne postoji cjepivo protiv HIV-a, jedini način za prevenciju bolesti je izbjegavanje rizičnih oblika ponašanja. Prevencija AIDS-a zahtijeva samodisciplinu i snažan karakter. Ponekad se čini da te mjere prevencije prilično ograničavaju osobnost, no učinkovite su i spašavaju živote.

1.     Nemojte se upuštati u spolni odnos s:

• ljudima za koje se sumnja ili zna da su HIV pozitivni;
• više partnera;
• s osobom koja često mijenja partnere;
• ljudima koji su intravenski narkomani.

Prakticiranje sigurnog seksa može značajno sniziti rizik od dobivanja infekcije. Ipak, čak i uz korištenje kondoma postoji izvjestan rizik od zaraze virusom. Apstinencija je jedini siguran način prevencije. Neki od načina spolnog općenja, poput analnog seksa nose veći rizik od zaraze, nego primjerice vaginalni snošaj. Prijenos zaraze vjerojatniji je s muškarca na ženu, nego obrnuto. Trebalo bi apstinirati od seksa ili koristiti kondom prilikom svakog analnog i vaginalnog snošaja.

1.     Nemojte koristiti intravenske droge. Ukoliko se ipak koriste intravenske droge, valja izbjegavati upotrebu igala drugih ovisnika. Izbjegavajte kontakt s krvlju iz rana ili nosa osoba čiji HIV status Vam nije poznat. Preporuča se ljudima koji se brinu za oboljele od AIDS-a da koriste zaštitnu odjeću, maske i naočale.

2.     Oboljeli od AIDS-a i asimptomatski nosioci HIV-a mogu prenijeti bolesti drugima putem darivanja krvi, plazme, tjelesnih organa ili sperme. S pravne, etičke i moralne točke gledišta, sve osobe zaražene HIV-om morale bi o tome obavijestiti potencijalnog seksualnog partnera. Te osobe tijekom snošaja moraju izbjegavati izmjenu tjelesnih izlučevina i moraju se na sve moguće načine zaštiti kako ne bi bolest prenijeli svome partneru.

3.     HIV pozitivne žene treba prije trudnoće informirati o svim mogućim rizicima za dijete, i ponuditi sve mogućnosti moderne medicine kako bi se preveniralo prenošenje infekcije na dijete.

4.     HIV pozitivne žene ne bi trebale dojiti svoje dijete.

Hormonski poremećaji i poremećaji metabolizma
UVOD
Štitnjača je mali parenhimatozni organ smješten u donjoj polovini vrata sprijeda. Njezina težina je svega oko 20 grama. Spada u skupinu žlijezda s unutarnjim izlučivanjem, koje svoje hormone izlučuju direktno u krv. Dva osnovna hormona štitnjače su tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Njihovu proizvodnju regulira hormon hipofize tireotropin (TSH). Ukoliko se smanji produkcija T3 i T4 hipofiza proizvodi veću količinu TSH nastojeći stimulirati štitnjaču na pojaćan rad. Ako štitnjača to ne može učiniti, razina TSH sve više raste što može dovesti do gušavosti (povećanja štitnjače).

ŠTO JE HIPOTIREOZA?

Hipotireoza je poremećaj metabolizma uzrokovan smanjenjem količine hormona štitnjače u tijelu, koji se očituje s brojnim simptomima. Jako rijetko vrijednosti T3 i T4 mogu biti u granicama normale, ili čak povišene, a greška je na stanicama tkiva koje nemaju receptore za hormone štitnjače te njihov učinak izostaje.

UZROCI I UČESTALOST

Najčešći uzrok hipotireoze je Hashimotov tiroiditis, kronična upala štitnjače. To je autoimuna bolest kod koje, zbog greške u prepoznavanju, organizam stvara protutijela na različite sastavne dijelove štitnjače. Ta protutijela postepeno dovode do nepovratnog oštećenja štitnjače i polaganog slabljenja njene funkcije. Općenito su autoimune bolesti oko sedam puta češće u žena, nego u muškaraca pa je tako i s ovom bolešću. Mogu biti zahvaćene sve dobne skupine, a vrlo često postoji i familjarna predispozicija. Zahvaća nekoliko postotaka pučanstva, nešto češće žene od 40-60 godina.
Hashimotov tiroiditis se nerijetko javlja u kombinaciji s drugim autoimunim bolestima (npr. reumatoidni artritis, lupus eritematozes, šećerna bolest i sl.).
U današnje vrijeme je vrlo čest uzrok hipotireoze radioaktivni jod I-131, koji se ponekad koristi za terapiju hipertireoze (pojačanog rada štitnjače).
Hipotireozu mogu uzrokovati i operacije štitnjače. Ona je neizbježna posljedica kompletnog odstranjenja žlijezde u slučaju karcinoma štitnjače, a često se javlja nakon djelomičnih resekcija štitnjače zbog dobroćudnih tumora, hipertireoze, cističnih tvorbi i sl.
Hipotireoza rijetko može biti uzrokovana bolestima hipofize i hipotalamusa (sekundarna i tercijarna hipotireoza). Mogu je uzrokovati i zračenje vrata, neki lijekovi itd.
Posebni entitet predstavlja prirođena hipotireoza, koja se danas na sreću otkriva već u rodilištima rutinskim određivanjem vrijednosti TSH u krvi novorođenčeta.

SIMPTOMI

Svi simptomi su posljedica smanjenog metabolizma. Bolesnici dobivaju na težini, usporeni su, pospani, bezvoljni, stalno im je hladno. Često se javljaju opstipacije, koža postaje blijeda, a u težim slučajevima javljaju se edemi i poremećaj rada srca. Kosa je suha i teško se češlja, glas je promukao zbog edema glasnica, razvija se nagluhost, dolazi do poremećaja menstruacijskog ciklusa i sterilnosti kod muškaraca i žena. Posebno je opasno što se ovi simptomi kod Hashimoto tiroiditisa postepeno razvijaju, tako da se bolesnici često na njih naviknu. Mnogi od njih ostaju neprepoznati do uznapredovalog stupnja bolesti. Važno je napomenuti da dobar dio bolesnika nema neke izražene tegobe te se kod njih hipotireoza slučajno otkrije.

TESTOVI I PRETRAGE

Iz krvi je najvažnije odrediti vrijednosti perifernih hormona štitnjače (T3 i T4) te TSH, od kojih je značajno povišenje TSH najvažniji pokazatelj hipotireoze. Vrijednosti T3 i T4 ponekad ovise o količini bjelančevina koje služe kao njihovi nosači pa mogu uzrokovati lažno povišene vrijednosti. U tim slučajevima bolje je odrediti slobodne, za bjelančevine nevezane, hormone (FT3 i FT4). Direktni pokazatelj usporenog metabolizma je porast razine kolesterola u krvi, a njegova povišena vrijednost je ponekad prvi znak moguće hipertireoze. U slučaju kada se sumnja na Hashimoto tiroiditis poželjno je odrediti koncentraciju protutijela na štitnjaču. U našim uvjetima moguće je odrediti protutijela na tireoglobulin i peroksidazu.
Jako je važno učiniti ultrazvučni pregled štitnjače da se vidi količina i izgled tkiva štitnjače. Kod Hashimoto tiroiditisa štitnjača je najčešće izrazito nehomogena, hipoehogena i neravnih kontura, a u stanjima nakon operativnog zahvata vidljiva je značajna redukcija žljezdanog tkiva. Ponekad, kada se ne može utvrditi postojanje tkiva štitnjače, može se učiniti scintigram s Tc-99m pertehnetatom.

LIJEČENJE

Bez obzira na njen uzrok, u slučaju hipotireoze je potrebno uzimati nadomjesnu terapiju – hormone štitnjače. Na tržištu postoji tiroksin u obliku tableta, koje je potrebno uzimati svakog jutra, barem pola sata prije jela. Terapija se uvodi postepeno, a potrebna doza tiroksina se obično definira nakon nekoliko mjeseci uzimanja lijeka. Nakon uvođenja lijeka ili promjene doze, treba proći određeno vrijeme da se stvori ravnoteža između hipofize i nove razine tiroksina u krvi, tako da se hormoni štitnjače i TSH određuju barem 6 tjedana od te promjene. Važno je reći da je potrebno liječiti i subkliničku hipotireozu (T3 i T4 uredni, TSH povišen).U tudnoći i za vrijeme dojenja lijek je također potrebno uzimati, s tim da se doza treba često povisiti zbog povećanih potreba za tiroksinom. Tiroksin je potpuno neškodljiv za plod.

PROGNOZA

Prognoza bolesti je odlična ukoliko se nadomjesna terapija uzima redovito u dozi propisanoj od liječnika. Bolesnici moraju biti svjesni da je terapija tiroksinom najčešće doživotna. U slučaju Hashimoto tiroiditisa potreba za tiroksinom se najčešće postepeno pojačava pa se doza lijeka mora povisivati. U slučaju postpartalnog (u majke nakon poroda) tiroiditisa te nakon subakutne upale štitnjače, hipotireoza je najčešće prolazna.

KOMPLIKACIJE

Ako se nadomjesna terapija pravilno uzima nema komplikacija. One se mogu javiti u slučaju neuzimanja terapije ili u slučaju predoziranja s tiroksinom. U prvom slučaju se simptomi hipotireoze produbljuju što može dovesti do njenog najtežeg oblika – miksedemske kome (smrtnost oko 80%). Ako se tiroksin uzima u prevelikoj količini dolazi do razvoja jatrogene (lijekom uzrokovane) hipertireoze sa svim njenim simptomoma (znojenje, nervoza, mršavljenje, tahikardija i sl.). Stoga je važno da su svi ti bolesnici pod kontrolom liječnika i da kontroliraju hormone štitnjače i TSH barem jednom godišnje.

PREVENCIJA

U slučaju gotovo svih uzroka hipotireoze nema pravih preventivnih mjera i njen nastanak je praktično nemoguće spriječiti. Važno je što ranije prepoznati je i spriječiti nastanak komplikacija.
Kod prirođene hipotireoze se kao posljedica neprepoznavanja bolesti javlja kretenizam, koji je na sreću danas sve rijeđi zbog ranog određivanja TSH već u rodilištima, što rezultira pravovremenim započinjanjem uzimanja nadomjesne terapije u hipotireoidne novorođenčadi.

Hormonski poremećaji i poremećaji metabolizma

Uvod

Štitna žlijezda
Štitna žlijezda je mala leptirasto oblikovana žlijezda smještena s prednje strane vrata koja proizvodi hormone važne u mnogim procesima što se odvijaju u tijelu. Ti hormoni imaju važno djelovanje na rast, proizvodnju topline u tijelu, plodnost, korištenje energije. Dva najvažnija hormona su tiroksin (T4) i L-trijodtiroksin (T3). Jod je važan element za izgradnju hormona štitnjače. Cijeli proces ugradnje joda i proizvodnje hormona štitnjače nadzire se iz prednjeg režnja hipofize koji izlučuje tireotropin ili TSH. Izlučivanje tireotropina regulirano je iz dijela mozga - hipotalamusa koji izlučuje tzv. tireotropin oslobađajući faktor (TRH). Kao što se vidi, oslobađanje hormona štitnjače vrlo je kompliciran proces u koji su uključeni mnogi faktori.

Što je hipertireoza?
Poremećaj metabolizma koji je posljedica prejakog izlučivanja hormona štitne žlijezde odnosno pretjerane aktivnosti štitne žlijezde. To je pretežno bolest odraslih žena, s najvećom učestalošću između 30. i 50. godine života. Kliničko stanje hipertireoze naziva se još i tirotoksikoza. Najčešće se javlja kao dio sindroma koji može uključivati gušu i izbočenje očnih jabučica, a poznat je kao Gravesova bolest ili Basedowljeva bolest. Do hipertiroidizma ili tirotoksikoze dolazi zbog suviška tiroidnog hormona u tijelu. Više nego kao specifična bolest, on je klasificiran kao sindrom koji opisuje osobine koje proizlaze iz tog stanja.

Uzroci, učestalost i faktori rizika
Uzrok hipertireoze je nepoznat. Postoji mnogo dokaza koji upućuju na jak nasljedni faktor u razvoju Gravesove bolesti. Smatra se da je to autoimuna bolest. Tumori štitne žlijezde, hipofize, testisa ili jajnika, upala štitne žlijezde zbog virusne infekcije ili druge upale, unos prevelikih količina tiroidnog hormona i unos prevelikih količina joda, također su uzroci hipertireoze. Gravesova bolest obuhvaća 85% svih slučajeva hipertireoze. Faktori rizika su povezani s uzrocima.

Simptomi
Glavni simptomi su: gubitak na težini, povećani apetit, nervoza, nemir, nepodnošenje topline, pojačano znojenje, umor, grčevi u mišićima, česte stolice, menstrualne nepravilnosti kod žena, a može biti prisutna i guša.
Manifestacije hipertireoze mogu varirati od blagih simptoma slabosti, nesanice, gubitka na težini i drhtanja do jako izražene tahikardije (ubrzani srčani ritam), lupanja srca, teškog disanja kod napora i oticanja gležnjeva. Bolesnici s Gravesovom bolešću također imaju povećanu štitnu žlijezdu (guša) i nenormalnu izbočenost očiju (egzoftalmus). Metabolizam bolesnika s hipertireozom je uvelike ubrzan, što dovodi do ubrzavanja svih tjelesnih procesa i emotivnog stresa kao odgovora na povećanu fizičku aktivnost. Bolesnik često ima epizode ekstremnih emocija s epizodama plakanja i depresije nakon kojih slijede intenzivna fizička aktivnost i mentalna euforija i histerija.

Testovi i ispitivanja koja se mogu napraviti?
Vitalni znakovi (temperatura, puls, brzina disanja, krvni tlak) pokazuju pojačan rad srca. Fizikalni pregled otkriva povećanje tiroidne žlijezde ili gušu. Laboratorijska ispitivanja kojima se procjenjuje funkcija tiroidne žlijezde:

• TSH u serumu je smanjen;
• T3, T4 u serumu su obično povišeni.

Ova bolest može također izmijeniti rezultate sljedećih ispitivanja:

• vitamin B-12;
• vidno polje;
• trigliceridi;
• prihvaćanje radioaktivnog joda;
• glukoza u krvi;
• ispitivanje kolesterola.

Liječenje
Liječenje će se razlikovati ovisno o uzroku stanja i jačini simptoma. Hipertireoza se liječi antitiroidnim lijekovima, radioaktivnim jodom ili kirurškim putem. Opće mjere podrške bolesniku koji pati od hipertireoze uključuju fizički i emocionalni odmor i visokokaloričnu, hranjivu prehranu s dodatkom vitamina i kalcija. Može se prepisati sedativ kako bi se potaklo odmaranje. Adrenergički blokatori se prepisuju za kontrolu simptoma tremora, nemira i tahikardije. Izbor dodatnih lijekova i kirurška intervencija ovisit će o dobi bolesnika, veličini guše i bolesnikovom odgovoru na odabranu terapiju. Radioaktivni jod je lijek izbora za osobe srednje dobi i žene koje nisu trudne. Njegov glavni nedostatak je mogućnost razvoja hipotireoze kao posljedice "predjelotvornog" liječenja. Do toga može doći odmah nakon započinjanja liječenja ili dugo nakon što je liječenje završeno. Doza ovisi o veličini žlijezde i njenoj osjetljivosti na zračenje. Radioaktivni jod se primjenjuje oralno, obično u jednoj maloj dozi, i bolesnik se može vratiti kući. Bolesnici koji primaju veće doze stavljaju se u izolaciju osam dana, koliko je poluvrijeme raspada 131I. Radioaktivni jod se izlučuje bubrezima i cirkulira u krvi; zbog toga su potrebne mjere opreza kod rukovanja iglama i špricama korištenim kod bolesnika i noćnim posudama i bočicama za uzorke za prikupljanje urina. Sve pacijente koji primaju 131I mora se promatrati zbog znakova "tiroidne krize". Tiroidna kriza je posljedica tiroiditisa izazvanog zračenjem. Bolesnicima koji primaju male doze radioaktivnog joda mogu biti potrebne dvije, a ponekad i tri doze. Treba imati na umu da je cilj liječenja radioaktivnim jodom i antitiroidnim lijekovima smanjenje aktivnosti štitne žlijezde na normalnu razinu. To se ne postiže lako, tako da bolesnika treba često pregledavati u pogledu znakova nedjelotvornog liječenja s trajanjem simptoma, i u pogledu predjelotvornog liječenja koje može uzrokovati simptome hipotireoze.

Antitiroidni lijekovi
Antitiroidni lijekovi, posebno propiltiouracil, prepisuju se kao početno liječenje djeci, mladim odraslim osobama i trudnicama. Glavni kandidati za ovo liječenje su bolesnici s malim gušama, nedavnom pojavom bolesti i blagim simptomima. Preparati joda kao što su propiltiouracil i zasićena otopina kalijevog jodida imaju samo privremeno djelovanje. Oni zahtijevaju da bolesnik uzima lijek u propisano vrijeme i strogo prema programu. Propiltiouracil izaziva agranulocitozu, koja se može razviti prilično brzo. Zbog toga se bolesnicima koji primaju ovaj lijek daju upute da se jave liječniku uvijek kad imaju upalu grla, povišenu temperaturu ili osip, kako bi se napravile i pretrage (broj leukocita), procijenilo stanje bolesnika. Preparati joda se često daju rutinski u periodu od 10 do 14 dana prije operacije kako bi se smanjila prokrvljenost štitne žlijezde. Antitireoidni lijekovi koriste se i u liječenju tiroidne krize.

Kirurško liječenje
Tiroidektomija je kirurško odstranjenje dijela štitne žlijezde i liječenje izbora kod djece koja ne odgovaraju na antitiroidne lijekove ili imaju nuspojave, kod odraslih osoba koje ne mogu ili ne žele biti podvrgnute dugotrajnoj terapiji lijekovima, kod bolesnika s jako povećanom tiroidnom žlijezdom ili kad postoji vjerojatnost da će se razviti karcinom.

Prognoza
Hipertireoza izazvana Gravesovom bolesti obično je progresivna i povezana s komplikacijama.

Komplikacije
Srčane komplikacije uključuju ubrzan rad srca, zatajenje i atrijsku fibrilaciju (poremećaj srčanog ritma). Tiroidna kriza ili "oluja" je akutno pogoršanje ili pojačanje simptoma hipertireoze do koje može doći zbog infekcije ili stresa. Može doći do povišene temperature, smanjenih mentalnih sposobnosti i bolova u trbuhu i potrebno je hitno bolesnika smjestiti u bolnicu.

Prevencija
Bolesnici s hipertireozom podložni su brojnim složenim i dugotrajnim smetnjama fizičkog i mentalnog zdravlja. Među dijagnozama koje se često pojavljuju kod tih bolesnika su nemir i razdražljivost povezani s pojačanim metabolizmom, tjeskoba i psihološki stres povezan s čestim dijagnostičkim ispitivanjima i njihovim rezultatima i dugotrajnim liječenjem; neuravnotežena prehrana: manja od tjelesnih potreba, što je povezano s povišenim metabolizmom; promjena osjećaja ugodnosti povezana s nepodnošenjem topline; potencijal ozljeđivanja povezan s tiroidnom krizom, i poremećaj poimanja vlastite osobe povezan s nekontroliranim emocionalnim provalama, gubitkom na težini i kroničnom prirodom bolesti. Bolesnicima je potreban pojačan nadzor i podrška cijele obitelji i suradnika u bližoj okolini.

Bolesti srca i krvožilnog sustava
Definicija
Poremećaj karakteriziran visokim krvnim tlakom, što općenito uključuje sistolički krvni tlak ("gornja" brojka, koja predstavlja tlak koji se stvara prilikom otkucaja srca) trajno viši od 140, ili dijastolički krvni tlak ("donja" brojka, koja predstavlja tlak u krvnim žilama kad se srce odmara) trajno preko 90.

Uzroci, učestalost i faktori rizika
Krvni tlak je određen količinom krvi koju pumpa srce, te veličinom i stanjem arterija. Mnogi drugi faktori mogu utjecati na krvni tlak, uključujući volumen tekućine u tijelu, sadržaj soli u tijelu, stanje bubrega, živčanog sustava, krvnih žila, i razine različitih hormona u tijelu.
Uzrok "esencijalne" hipertenzije se ne može ustanoviti. Ona može biti uzrokovana genetskim faktorima i faktorima okoliša, kao što su unos soli ili drugi. Esencijalna hipertenzija obuhvaća preko 95% svih hipertenzija.
"Sekundarna" hipertenzija je hipertenzija izazvana nekim drugim poremećajem. To mogu biti:

• tumori nadbubrežne žlijezde;
• Cushingov sindrom;
• bubrežni poremećaji;
• glomerulonefritis;
• tromboza bubrežnih vena;
• okluzija bubrežne arterije (stenoza bubrežne arterije);
• embolija bubrežne arterije;
• zatajenje bubrega;
• korištenje lijekova, droga, ili drugih kemijskih sredstava;
• trudnoća ili korištenje oralnih kontraceptiva;
• hemolitički-uremički sindrom;
• Henoch-Schonleinova purpura;
• periarteritis nodosa;
• enteritis zbog zračenja;
• retroperitonealna fibroza;
• Wilmsov tumor;
• drugi poremećaji.

Simptomi

• glavobolja (ponekad) ;
• umor;
• smetenost;
• promjene vida;
• mučnina, povraćanje;
• anksioznost;
• pretjerano znojenje;
• bljedilo kože, ili crvenilo lica ili drugih područja;
• drhtanje mišića;
• bolovi slični angini pectoris: bolovi u prsnom košu;
• splenomegalija.

Napomena: često nisu prisutni nikakvi simptomi.
Dodatni simptomi koji mogu biti povezani s ovom bolešću su:

• krvarenje iz nosa - simptom;
• osjećaj lupanja srca;
• zvukovi/zujanje u ušima.

Znakovi i ispitivanja
Na hipertenziju se može posumnjati kad je krvni tlak visok. Stalno povišen krvni tlak iznad 140 sistolički (što označava tlak koji se stvara prilikom otkucaja srca) ili 90 dijastolički (što označava tlak kad srce odmara), ili stalno iznad "normalnog" krvnog tlaka neke osobe, smatra se hipertenzijom.
Mogu se provesti ispitivanja pretpostavljenih uzroka i komplikacija. Ona ovise o prisutnim simptomima, povijesti bolesti i rezultatima pregleda.
Ova bolest također može izmijeniti rezultate sljedećih pretraga:

• vidno polje;
• vrijednosti eritrocita;
• oftalmoskopija;
• snimanje jetre;
• alfa-1 antitripsin.

Liječenje
Cilj liječenja je smanjiti krvni tlak na razinu na kojoj je smanjen rizik od komplikacija. Liječenje se može provoditi kod kuće uz nadzor liječnika, ili u bolnici.
Lijekove za liječenje hipertenzije čine: ACE inhibitori, diuretici, beta-blokatori, blokatori kalcijevih kanala i AT II antagonisti. Mogu biti potrebni lijekovi kao što je hidralazin, dijazoksid ili nitroprusid ako je krvni tlak vrlo visok. Drugi lijekovi mogu uključivati rezerpin, alkaloide rauvolfije ili guanetidin.
Provjeravajte krvni tlak u redovnim vremenskim razmacima (onoliko često koliko vam preporuči liječnik).
Promjene u načinu života mogu smanjiti visoki krvni tlak, uključujući smanjenje tjelesne težine i promjene u prehrani (vidi Prevencija).

Očekivanja (prognoza)
Hipertenzija zahtijeva doživotnu kontrolu, i liječenje može povremeno zahtijevati izmjene.

Komplikacije

• hipertenzivna bolest srca;
• infarkt srca;
• kongestivno zatajenje srca;
• oštećenje krvnih žila (ateroskleroza);
• disekcija aorte;
• oštećenje bubrega;
• zatajenje bubrega;
• moždani udar;
• oštećenje mozga;
• gubitak vida.

Kada se trebate obratiti liječniku
Dogovorite pregled kod liječnika ako Vam je krvni tlak ostao visok čak i uz liječenje, ili se razviju drugi simptomi.

Prevencija
Promjene u načinu života mogu biti korisne za kontroliranje visokog krvnog tlaka. Smanjite tjelesnu težinu, ako ste pretili. Suvišna težina opterećuje srce. U nekim slučajevima, smanjenje tjelesne težine može biti jedini potreban način liječenja. Vježbajte kako biste poboljšali srčanu kondiciju. Izmjene u prehrani mogu biti korisne, posebno smanjeno konzumiranje soli

Poštujte preporuke liječnika kako bi liječili ili kontrolirali moguće uzroke sekundarne hipertenzije.