Priručnik bolesti

Hormonski poremećaji i poremećaji metabolizma
Uvod
Poremećaji u uzimanju hrane su opasni poremećaji u ponašanju koji su rezultat međusobnog djelovanja niza faktora, a mogu uključivati emocionalne poremećaje i poremećaje ličnosti, pritisak u obitelji, moguću genetsku ili biološku predispoziciju i kulturu u kojoj postoji obilje hrane i opsjednutost mišlju o mršavosti. Poremećaji u uzimanju hrane obično se mogu kategorizirati kao bulimia nervosa, anorexia nervosa i ostali nespecificirani poremećaji. To nisu novi poremećaji. Iako je anorexia nervosa prvi put definirana kao medicinski problem 1873., opise samoizgladnjivanja možemo naći već u srednjovjekovnim spisima.

Što je bulimia nervosa?
Bulimiju, koja je češća od anoreksije, karakteriziraju ciklusi pretjeranog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Obično započinje u ranoj adolescenciji kad mlade žene isprobavaju restriktivne dijete te u slučaju neuspjeha reagiraju pretjeranim uzimanjem hrane. Nakon toga hranu izbacuju ili povraćanjem ili uzimanjem laksativa, dijetnih pilula ili lijekova za smanjenje tekućine u tijelu. Pretjeranom uzimanju hrane koje prethodi izbacivanju unosi se prosječno 1000 kalorija, ali može se unijeti i do 20000 kalorija ili samo 100. Pacijenti u kojih je dijagnosticirana bulimija imaju oko 14 epizoda pretjeranog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane svaki tjedan. Ljudi s bulimijom koji ne obole od anoreksije normalne su ili malo povišene tjelesne težine koja može fluktuirati više od 20kg zbog ciklusa prežderavanja i izbacivanje hrane.

Što je anorexia nervosa?
Anorexia nervosa je poremećaj koji oboljelog dovodi u stanje izgladnjivanja i mršavljenja, čime se gubi od 15% do čak 60% normalne tjelesne težine. Polovica tih pacijenata, koji su poznati kao oboljeli od restriktivne anoreksije, smanjuju težinu strogim dijetama; druga polovica, bulimični pacijenti, mršavost održavaju izbacivanjem hrane. Iako su obje vrste bolesti ozbiljne, bulimični pacijenti često su u većoj opasnosti jer bulimija predstavlja dodatni stres za pothranjeno tijelo.

Nespecificirani poremećaji u uzimanju hrane
Treća kategorija poremećaja u uzimanju hrane su nespecificirani poremećaji, koji se ne mogu definirati niti kao anoreksija niti kao bulimija. Ta kategorija uključuje pretjerano uzimanje bez izbacivanja hrane, rijetke epizode pretjeranog uzimanja i izbacivanja hrane (manje od dva puta tjedno ili takvo ponašanje koje traje manje od tri mjeseca), ponovljeno žvakanje i pljuvanje bez gutanja većih količina hrane, ili normalnu težinu u ljudi s anoreksičnim ponašanjem.

Kod koga se javljaju poremećaji u uzimanju hrane?

Spol i dob
U proteklih se nekoliko godina bulimija povećavala većom brzinom od anoreksije. Procjene učestalosti bulimie nervosa u mladih žena kreću se od 3% od 10%. Mladi ljudi povremeno provociraju povraćanje nakon uzimanja prevelikih količina hrane, međutim ne mogu se smatrati bulimičarima zato što u većine to povremeno nezdravo ponašanje nestaje. Anorexia nervosa je treća najčešća kronična bolest u adolescentica i procjenjuje se da zahvaća od 0,5% do 3% svih tinejdžerki u zapadnom svijetu. Anoreksija se obično javlja u adolescenata. Međutim u proteklih četrdeset godina učestalost anoreksije u tinejdžera je bila stabilna, a trostruko se povećala u mladih žena.

Etnički i socioekonomski faktori
Život u ekonomski razvijenim zemljama na bilo kojem kontinentu predstavlja veći rizik za pojavu poremećaja u uzimanju hrane nego pripadnost nekoj etničkoj skupini; simptomi u zemljama s visokim rizikom su začuđujuće slični. Čudno je i to da su u razvijenim zemljama i bogati i siromašni jednako izloženi tom riziku. U stvari, oni u siromašnijim ekonomskim skupinama mogu biti više izloženi riziku od bulimije. Život u gradu predstavlja rizik za bulimiju, ali ne i anoreksiju.

Poremećaji ličnosti
Specifični poremećaji ličnosti povezani su s poremećajima u uzimanju hrane: bijeg od stvarnosti kod anoreksije, granični slučajevi kod bulimije te narcizam i kod anoreksije i kod bulimije. Međutim te se osobine mogu naći kod bilo kojeg poremećaja u uzimanju hrane.

Fizički vrlo aktivni ljudi
Vrlo kompetitivni sportaši su često perfekcionisti, što je osobina ljudi s poremećajima u uzimanju hrane. Žene koje se bave prezentacijskim sportovima, kao što su gimnastika i umjetničko klizanje, te sportovima u kojima je naglasak stavljen na izdržljivost kao što je trčanje, posebno su izložene riziku. Uspjeh u baletu također ovisi o razvoju žilavog i izuzetno mršavog tijela. Procjene učestalosti poremećaja u uzimanju hrane u tim skupinama kreću se od 15% do 60%. Terminom "trijas sportašica"sada se opisuju poremećaji u menstrualnom ciklusu, uzimanju hrane i osteoporoza, koji predstavljaju sve veći problem u mladih sportašica i plesačica.

Vegetarijanci
Nedavno ispitivanje adolescenata vegetarijanaca (od kojih su većina bile žene) pokazalo je da ti tinejdžeri jedu više voća i povrća, dvostruko više su na čestim dijetama, četiri puta više su na intenzivnim dijetama, a osam puta više koriste laksative od nevegetarijanaca.

Kronične bolesti
Nedavno je istraživanje pokazalo da 10,3% tinejdžerki i 6,9% tinejdžera s kroničnim bolestima, kao što su dijabetes ili astma, imaju neki od poremećaja u uzimanju hrane. Ti poremećaji predstavljaju ozbiljan problem u dijabetičara; postotak rizika je oko 6% i u muškaraca i žena bilo s tipom 1 ili 2 dijabetesa. Pretjerano uzimanje hrane (bez izbacivanja) je najuobičajenije kod dijabetesa tipa 2 i često dovodi do pretilosti. Kod dijabetesa tipa 1 uobičajene su i bulimija i anoreksija. Ako se u pacijenata koji su ovisni o inzulinu razvije anoreksija, njihova izuzetno mala težina može neko vrijeme kontrolirati dijabetes. Međutim, oni će umrijeti ako prestanu uzimati inzulin i ponovno dobe na težini.

Rani pubertet
Nova istraživanja pokazuju da desetogodišnje djevojčice povezuju zadirkivanje ili mučenje od strane svojih vršnjaka s mišlju da su ružne ili debele bez obzira na svoj stvarni fizički izgled. Takvo loše mišljenje o vlastitom tijelu često dovodi do poremećaja u uzimanju hrane. Tada nije niti iznenađujuće da postoji veći rizik od bulimije i ostalih emocionalnih poremećaja u djevojčica u ranom pubertetu, kad se pritisak koji osjećaju svi adolescenti dalje pojačava pažnjom koju posvećuju promjenama na tijelu i koja vodi do anksioznosti.

Uzroci koji dovode do poremećaja u uzimanju hrane
Ne postoji jedinstveni uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Niz faktora, uključujući kulturološki i obiteljski pritisak, kemijsku neravnotežu te emocionalne i poremećaje ličnosti zajedno, dovodi i do anoreksije i do bulimije, iako je svaki poremećaj određen različitima kombinacijama tih faktora. Genetika također može igrati malu ulogu.

Emocionalni poremećaji
Između 40% i 96% svih pacijenata doživjelo je depresiju ili tjeskobu; depresija je također uobičajena u obiteljima pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane. Veća je vjerojatnost da će bulimični, a ne anoreksični pacijenti imati emocionalne poremećaje i disfunkcionalne obitelji. Međutim nije jasno jesu li emocionalni poremećaji uzroci ili posljedice poremećaja u uzimanju hrane, ili oboje. Početak anoreksije je sredinom svibnja, mjeseca s najvećim brojem samoubojstava. Fobije i opsesivno-kompulsivni poremećaji obično prethode početku poremećaja u uzimanju hrane, dok se panika javlja nakon toga. Socijalne fobije, gdje se osoba boji poniženja u javnosti, prisutne su u oba poremećaja u uzimanju hrane. Ljudi s anoreksijom su skloniji opsesivno-kompulsivnim poremećajima.. Žene s anoreksijom mogu postati opsjednute vježbanjem, dijetama i hranom. Često razvijaju kompulsivne rituale - npr. vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće ili stavljanje u male posudice. Prisustvo opsesivno-kompulsivnih poremećaja zajedno s anoreksijom ili bulimijom nema negativne dugoročne posljedice iako do poboljšanja u poremećaju u uzimanju hrane obično dolazi s poboljšanjem simptoma anksioznosti.

Obiteljski utjecaj i genetički faktori
Negativni faktori u obitelji, koji mogu biti i naslijeđeni i stvoreni, igraju glavnu ulogu u poticanju i održavanju poremećaja u uzimanju hrane. U žena s tim poremećajima veća je učestalost spolnog nasilja. Ljudi s bulimijom češće nego ljudi s nekim drugim psihičkim poremećajima imaju pretile roditelji ili su i sami bili deblji tijekom djetinjstva.

Problemi povezani s rođenjem
U nekih ljudi s anoreksijom zabilježena je velika učestalost problema tijekom trudnoće majke ili nakon njihova rođenja, što je moglo imati ulogu u kasnijem razvoju poremećaja u uzimanju hrane. Ti problemi uključuju infekcije, fizičke traume, grčeve, malu težinu pri rođenju ili veću starost majke. Ljudi s anoreksijom često su u djetinjstvu imali probleme sa želucem i crijevima. Do poremećaja u uzimanju hrane može doći ako roditelji u djetinjstvu ne osiguraju sigurne temelje. U takvim slučajevima djeca ne osjećaju sigurnost veza u obitelji i postoji veća vjerojatnost da će kasnije biti više zaokupljeni težinom i da će imati manje samopoštovanja od djece sa sigurnim vezama u obitelji.

Genetski faktori
Anoreksija je osam puta češća u ljudi koji imaju rođake s tim poremećajem, međutim stručnjaci ne znaju točno što bi mogao biti nasljedni faktor. Genetska sklonost mršavosti uzrokovana bržim metabolizmom i popraćena kulturološkim odobravanjem može u nekih ljudi biti predispozicija za razvoj anoreksije. Naslijeđena sklonost pretilosti također može dovesti do poremećaja u uzimanju hrane.

Kulturološki utjecaji
Ako govorimo o pretilosti, neosporno je da poremećaji u uzimanju hrane predstavljaju pravu epidemiju u razvijenim zemljama. Društveni pritisak zapadne kulture sigurno igra vodeću ulogu u nastajanju poremećaja u uzimanju hrane. S druge strane, intenzivno se reklamiraju programi za smanjenje težine i predstavljaju mladi anoreksični modeli kao paradigma seksualne požude; s druge strane, mediji su preplavljeni reklamama za nezdravu hranu.

Biološki i medicinski faktori
Hipotalamično-pituitarne abnormalnosti. Pitanje je da li su tipične abnormalnosti koje se susreću u neurološkim i hormonalnim sistemima ljudi s poremećajima u uzimanju hrane posljedice ili uzroci tih poremećaja. Primarno je sjedište ovih poremećaja u malom dijelu mozga koji se naziva hipotalamus, a koji regulira rad pituitarne žlijezde, koja se ponekad naziva glavnom žlijezdom zbog svojeg značaja u koordinaciji živčanog i hormonskog sustava.
Također se poremećaji u uzimanju hrane mogu povezati i s određenim neuroprijenosnicima u mozgu.

Koji su simptomi poremećaja u uzimanju hrane?

Simptomi bulimije mogu biti vrlo suptilni, budući da žene s ovim poremećajem to prikrivaju i iako su nedovoljne težine, nisu uvijek anoreksične. Općenito su ljudi s bulimijom zaokupljeni hranom i mogu zloupotrebljavati laksative, dijetne pilule, emetike (lijekove koji potiču povraćanje) ili diuretike (lijekove koji isplavljuju tekućinu iz tijela). Povraćanje može ponekad uzrokovati puknuće krvnih žila u očima i oticanje žlijezda slinovnica koje tada izgledaju kao vrećice ispod uglova usta. Zbog prekomjerne kiseline dolazi do karijesa i erozije cakline; obolijeva zubno meso, a na koži se mogu pojaviti osip i prištići. Ponovljeno izazvano povraćanje, pri čemu osoba gura ruku u grlo, također može dovesti do malih ogrebotina i žuljeva na vrhovima zglobova prstiju.

Primarni simptom anoreksije je veliki gubitak težine zbog prestroge i kontinuirane dijete, koja se može sastojati od redukcijske dijete ili ciklusa prekomjernog uzimanja hrane i namjernog pražnjenja. Simptomi mogu biti prikriveni u mladih žena koje imaju i dijabetes i poremećaje u uzimanju hrane; takvi su ljudi normalne težine ili čak i prekomjerno teški a da su ipak anoreksični. Menstruacija može biti neredovita ili izostati. Često vježbanje u kombinaciji s mršavljenjem dovodi do ortopedskih problema, naročito u plesača i sportaša; to može biti prvi znak poremećaja koji prisiljava takve bolesnike da potraže liječničku pomoć. Koža može biti suha i prekrivena tankim dlakama, a vlasi mogu biti tanke. Stopala i ruke su hladni ili ponekad i otečeni. Želudac je često uznemiren i napuhnut. Misli mogu biti konfuzne ili usporene, a bolesnik ima slabu memoriju i ne može donositi prosudbe. Jedan od najneobičnijih simptoma oba poremećaja u uzimanju hrane je iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu. Iako se takva predodžba obično veže uz tešku anoreksiju, ona je češća kod bulimije. Ispitivanja su pokazala da bulimičari češće precjenjuju vlastitu težinu; postoji veliki disparitet između onoga kako bi željeli izgledati i onoga kako misle da izgledaju nego u ljudi s anoreksijom ili ljudi bez poremećaja u uzimanju hrane. Kad vide slike hrane, ljudi s bulimijom obično opisuju svoje tijelo kao veće nego što u stvari jest.

Tko postavlja dijagnozu?
Prvi korak je priznati da postoji poremećaj u uzimanju hrane. Često bolesnika moraju nagovoriti roditelji ili netko drugi da posjeti liječnika. Budući da bolesnik može poricati da problem postoji i da mu se može opirati, preporučuje sa da tijekom razgovora s liječnikom bude prisutan i prijatelj koji će dati dodatne informacije o tome kako bolesnik uzima hranu i pomoći neutralizirati njegov otpor ili poricanje. Nažalost, i roditeljima i bolesniku izuzetno je teško priznati da problem postoji. Na primjer, zato što je hrana važan dio odnosa između majke i djeteta, poremećaj u uzimanju hrane može izgledati kao ogromna roditeljska greška. Izuzetno je važno nadvladati ove osjećaje i obavijestiti liječnika o bilo kojem sumnjivom gubitku težine ili problemima u ponašanju povezanima s hranom.

Dijagnosticiranje bulimije
Liječnik bi morao postaviti dijagnozu bulimije ako postoje najmanje dvije bulimične epizode tjedno u trajanju od tri mjeseca. Na temelju ostalih simptoma i povijesti bolesti, liječnik bi tada kategorizirao bolesnika bilo kao (1) osobu koja sama izaziva povraćanje ili uzima lijekove da bi izbacila hranu ili tekućinu ili (2) osobu koja gladuje ili pretjerano vježba.

Dijagnosticiranje anoreksije i njezinih komplikacija
Obično se pregledom fizičkih simptoma i osobne povijesti bolesti brzo potvrđuje dijagnoza anoreksije. Standardni kriteriji za dijagnosticiranje anoreksije su: pacijentovo odbijanje da zadrži tjelesnu težinu koja je normalna za njegovu dob i visinu; intenzivan strah o debljanja iako je nedovoljne težine; iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu koja smanjuje samopouzdanje; poricanje ozbiljnosti mršavljenja i izgladnjivanja; u žena, izostanak menstruacije najmanje tri mjeseca. Liječnik tada kategorizira anoreksiju ili kao restriktivnu (samo stroge dijete) ili anoreksiju bulimiju (prekomjerno uzimanje hrane i namjerno pražnjenje). Budući da se taj poremećaj rijetko javlja u muškaraca, liječnici nisu na oprezu s muškim pacijentima čak i kad pokazuju klasične simptome anoreksije. Treba isključiti ostale medicinske poremećaje koji bi mogli uzrokovati anoreksiju, uključujući kronični umor, Chronovu bolest, hipertiroidizam, Addisonovu bolest, rak, tuberkulozu, anemiju i celijakiju. U svim se slučajevima moraju napraviti kompletne krvne pretrage, pretrage neravnoteže elektrolita i razina bjelančevina, elektrokardiogram i rendgenski snimak prsnog koša, pretrage jetre i bubrega te štitnjače. Niske razine kalija ukazuju na to da je poremećaj vjerojatno popraćen sindromom prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Ovisno o ozbiljnosti anoreksije, potrebne su i druge pretrage kao što su gustoća kostiju ili ostale vrste rendgenskih snimaka.

Kako se poremećaji u uzimanju hrane liječe?
Prva veća poteškoća u liječenju poremećaja u uzimanju hrane je često otpor anoreksičnog pacijenta koji vjeruje da je mršavost normalna pa čak i privlačna, ili bulimični pacijent koji smatra da je namjerno izbacivanje hrane jedini način da se spriječi pretilost. Čak i gore, anoreksiju mogu poticati i prijatelji koji su zavidni na mršavosti ili sportski treneri ili učitelji plesa koji potiču mršavost. Vrlo je važno informirati pacijenta i njegove bliske prijatelje i rođake o ozbiljnim posljedicama ovakvog stanja i o važnosti započinjanja liječenja. Pacijenti mogu odustati od programa ako imaju nerealna očekivanja da će biti "izliječeni" samo putem terapeuta. Prije nego što program počne, treba im se objasniti da je to bolan proces i da zahtijeva puni angažman i pacijenta i njegove obitelji. Da bi se svladali ovi teški poremećaji potrebno je iskušati i nekoliko terapeutskih metoda. Povrat bolesti je uobičajen i zbog njega ne treba očajavati. Bulimija se najbolje liječi kombinacijom antidepresiva i psihoterapije. Ishod kod bulimije je obično povoljniji nego kod anoreksije; čak i nakon oporavka žene s anoreksijom često zadržavaju iskrivljenu sliku o vlastitom tijelu. Međutim dugoročna ispitivanja pokazuju oporavak u većini ljudi koji se liječe od anoreksije.

Početno liječenje
Umjereni do teško bolesni anoreksični pacijenti primaju se u bolnicu za početno liječenje, pogotovo ako je gubitak težine nastavljen čak i nakon ambulantnog liječenja, ako je težina 30% ispod minimalne težine potrebne da bi se održalo zdravlje, ako dođe do poremećaja u srčanom ritmu, u slučaju teške depresije ili suicidalnog ponašanja ili u slučaju velikog gubitka kalija ili iznimno niskog krvnog tlaka. Stručnjaci preporučuju 10 do 12 tjedana za puni nutricijski oporavak. Pacijenti s bulimijom rijetko trebaju biti hospitalizirani osim ako ciklus prekomjernog uzimanja hrane i namjernog izbacivanja nije doveo do anoreksije; lijekovi su potrebni za "skidanje" s namjernog izbacivanja hrane ili u slučaju veće depresije.

Dobitak težine
Osim direktnog liječenja bilo kojeg ozbiljnog medicinskog problema, cilj terapije za anoreksične pacijente je povećati težinu. Ciljnu težinu postavlja samo liječnik. Pacijenti koji su izrazito pothranjeni moraju započeti s 1500 kalorija dnevno kako bi smanjili mogućnost želučanih bolova ili napetosti, zadržavanje tekućine i srčano zatajenje. Anoreksični pacijenti često imaju brži metabolizam i potrebno je više kalorija da bi povećali težinu. Na kraju se pacijentu daje hrana koja sadržava 3500 ili više kalorija dnevno. Nadomjesci hrani se obično ne preporučuju, zato što bi se pacijent morao ponovo početi normalno hraniti što je prije moguće. Iako uzimanje hrane nije problem, razgovori o poremećaju se nikad ne vode tijekom obroka koji su rezervirani za opušteno druženje. Intravenozna prehrana je rijetko potrebna ili preporučena osim ako pacijentov život nije ugrožen. Takve invazivne prehrambene mjere ne smiju se nikad koristiti kao oblik kazne tijekom liječenja poremećaja u ponašanju. Ispitivanje pokazuje da se strogom dijetom metabolizam može priviknuti na pothranjenost i opirati učincima prekomjernog uzimanja hrane, tako da neki pacijenti imaju teškoća u povećanju tjelesne težine čak i kad se primjereno hrane.

Vježbanje
U ljudi s anoreksijom, pretjerano vježbanje je često komponenta općeg poremećaja. Tijekom programa oporavka, kontrolirane vježbe mogu se koristiti i kao nagrada za razvoj dobrih prehrambenih navika i kao način da bi se smanjila nervoza želuca i crijeva koja obično dolazi uz oporavak. Vježbe se ne smiju raditi u slučaju teških medicinskih problema i ako pacijent nije u značajnoj mjeri povećao tjelesnu težinu.

Timski pristup
Multidsciplinarni timski pristup koji se sastoji od stalne podrške i savjetovanja neophodan je za dugoročni oporavak od svih vrsta teških poremećaja u uzimanju hrane. Ovisno o težini i vrsti poremećaja, članovi tima mogu biti liječnici specijalizirani za određene komplikacije, dijetetičari, behaviorističko-kognitivni terapeuti, psihoterapeuti ili medicinske sestre. Svi moraju biti osposobljeni za liječenje poremećaja u uzimanju hrane.

Nutricionistička terapija
Dijetetičari često daju strategije za planiranje obroka i obrazovanje pacijenata i roditelja o objektivnim ciljevima prehrane (npr. specifična ciljna težina) i o ozbiljnim zdravstvenim posljedicama ciklusa prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane te strogih dijeta. Dijetetičar bi također trebao usko surađivati s drugim stručnjacima u timu kako bi integrirali rezultate interpersonalnog i behaviorističkog rada u procesu razvoja dobrih prehrambenih navika.

Kognitivna behavioristička terapija
Kognitivna behavioristička terapija djeluje na principu da se model krivog razmišljanja i uvjerenja o vlastitom tijelu može objektivno prepoznati i promijeniti, čime se mijenja i odgovor i eliminiraju nezdrave reakcije na hranu. To je osnovna terapija za većinu pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane, a posebno je djelotvorna kod bulimije, osobito ako se kombinira s antidepresivima. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. U tom periodu pacijent dobiva do tri obroka dnevno, uključujući i hranu koju je prije izbjegavao. Tijekom tog perioda, pacijent pazi na dnevni unos hrane i na cikluse prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane. Pacijent mora prvo naučiti kako prepoznati uobičajene nezdrave reakcije i negativne misli o hrani. Sve se pogreške moraju promatrati objektivno i bez samokritičnosti i osude. Razgovorom s terapeutom pacijent na kraju sam može raspoznati krive stavove o tijelu i nedostižnom perfekcionizmu koji su osnova njegovog protivljenja hrani i zdravlju. Na tom stupnju on se može uhvatiti u koštac s ukorijenjenim i automatskim idejama i početi ih mijenjati skupom realnih uvjerenja i djelovanjem koje se temelji na razumnim očekivanjima. Ljudi koji se izliječe od anoreksije i dalje zadržavaju jaku potrebu za redom i preciznošću; te osobine, koje su bile rizični faktor za poremećaj, mogu biti i jake kvalitete koje se mogu koristiti za ponovnu izgradnju smislenog života.

Interpersonalna terapija
Interpersonalna terapija bavi se depresijom ili anksioznošću koje mogu biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane kao i društvenim faktorima koji mogu utjecati na prehrambene navike. Ova se terapija ne bavi težinom, hranom ili percepcijom tijela. Ciljevi su izraziti osjećaje, otkriti kako tolerirati nesigurnost i promjene te razviti jaki osjećaj individualnosti i neovisnosti. Ta se terapija bavi i spolnim pitanjima i bilo kojim traumatičnim ili nasilnim ponašanjem koje bi moglo biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Analiza ispitivanja pokazuje da ta terapija obično ne djeluje na ljude koji prekomjerno uzimaju hranu ili u kojih se kognitivna terapija nije pokazala uspješnom.

Obiteljska terapija
Budući da obiteljski stavovi igraju glavnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, može se tvrditi da je jedan od prvih koraka u liječenju anoreksičnih pacijenata liječenje obitelji. Osjećaj intenzivne krivnje i anksioznosti koje liječnici susreću vjerojatno su slični onima koje doživljavaju sa suicidnim osobama. Pretjerano angažirani roditelj također može svojim ponašanjem poticati poremećaj u uzimanju hrane (zbog straha od srdžbe ili tuge), ili zato što se i sam poistovjećuje s kulturnim vrijednostima koje se pridaju mršavosti. U takvim je slučajevima naročito važno da obitelj u potpunosti razumije opasnost od ovog poremećaja i da ne surađuju u bolesti ili čak i smrti ohrabrivanjem takvog stanja. Ako je pacijent u bolnici stručnjaci preporučuju da obiteljska terapija započne nakon što je pacijent dobio na težini, ali prije otpuštanja pacijenta iz bolnice. Terapija se treba nastaviti i nakon izlaska iz bolnice. Takva je terapija posebno korisna za mlađe bolesnike na koje obitelj još uvijek vrši jaki utjecaj.

Terapija lijekovima

Liječenje lijekovima bulimie nervosa
Zbog velike učestalosti depresije u bulimičnih pacijenata, često se preporučuju antidepresivi. Međutim u jednogodišnjem je ispitivanju utvrđeno da je kod korištenja antidepresiva bez popratne kognitivno-behaviorističke terapije stopa uspjeha samo 18%.

Liječenje anoreksije lijekovima
Nijedna terapija lijekovima se nije pokazala djelotvornom u liječenju anoreksije ili depresije koja obično prati i održava poremećaj. Posljedice gladovanja pojačavaju popratne pojave i smanjuju djelotvornost antidepresiva. Osim toga, većina antidepresiva smanjuje apetit i doprinosi gubitku težine

Ponovno uspostavljanje hormonalne funkcije i gustoće kostiju
Normaliziranje ravnoteže reproduktivnih hormona važnije je od povećanja težine u reguliranju menstrualnog ciklusa. Međutim estrogenska terapija u borbi protiv osteoporoze nije se pokazala uspješnom.

Drugi pristupi
Ispitivanje provedeno na ženama s bulimijom pokazalo je da su bile izrazito osjetljive na hipnozu, koja bi se stoga mogla pokazati korisnom u njihovom liječenju. S druge strane, čini se da ljudi s anoreksijom pokazuju veći otpor ranjivosti koja je potrebna u ovom procesu. Neki su istraživači primijetili vezu između bulimije i sezonskih afektivnih poremećaja (depresija koja se pojačava tijekom tamnih zimskih mjeseci); to pokazuje da bi terapija intenzivnim direktnim svjetlom mogla biti korisna. U jednotjednom pokusu u kojem je korišteno svjetlo, poboljšana je depresija u bulimičnih pacijenata međutim nije bilo promjena u ponašanju povezanom s prekomjernim uzimanjem i naknadnim namjernim izbacivanjem hrane. Tehnika koja se zove "vođena masaža" smanjila je učestalost tog ciklusa za skoro 75%; ta metoda također koristi audio trake za evociranje slika koje će smanjiti stres i pomoći u postizanju specifičnih ciljeva.

Prognoza - komplikacije bulimije
Dugoročna prognoza. Bulimičari koji zadrže normalnu težinu i koji ne postanu anoreksični susreću s nekoliko većih zdravstvenih problema. Općenito su izgledi bolji kod bulimije nego kod anoreksije. Kvarenje zuba, karijes i problemi s desnima uobičajeni su kod bulimije. Bulimične epizode mogu dovesti i do retencije vode i oticanja te nadutosti. Povremeno proces prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane može dovesti do gubitka tekućine i smanjenih razina kalija što dovodi do slabosti i skoro paralize; stanje se poboljšava davanjem kalija. Opasno niske razine kalija dovode do poremećaja srčanog ritma i smrti Akutni gastritis pa čak i ruptura jednjaka, povezani su sa slučajevima prisilnog povraćanja. U rijetkim slučajevima stjenke zadnjeg crijeva postaju toliko slabe da izlaze kroz anus; to je ozbiljan poremećaj koji zahtijeva operaciju. Samodestruktivno ponašanje. Žene s bulimijom sklone su depresiji i riziku od opasnog impulzivnog ponašanja, kao što su spolni promiskuitet i kleptomanija, koji su zabilježeni u polovici slučajeva s bulimijom. Zloupotreba alkohola i lijekova je češća u žena s bulimijom nego u općoj populaciji ili u anoreksičnih pacijenata. Također je zabilježeno da velik broj tinejdžerki puši u uvjerenju da pušenje pomaže protiv debljanja. Žene s bulimijom često prekomjerno koriste lijekove koji ne idu na recept, a kao što su laksativi, sredstva za smanjenje apetita, diuretici, i lijekovi koji potiču povraćanje - obično ipeka. Svaki od tih lijekova je rizičan. Na primjer, zabilježeno je trovanje ipekom, a u nekih je ljudi normalni rad crijeva počeo ovisiti o uzimanju laksativa. Dijetne pilule, čak i biljne i lijekovi koji ne idu na recept, mogu biti opasni, naročito ako se zloupotrebljavaju.

Prognoza - Anorexia nervosa
Zasad ne postoji niti jedan program liječenja anorexie nervosa koji bi bio potpuno djelotvoran.. U skupinu s najvećim rizikom spadaju ljudi koji imaju i teške psihološke poremećaje. U mnogim ispitivanjima anoreksičnih bolesnika zabilježena je stopa smrtnosti od 4% do 20%. Rizik od rane smrti je dvostruko veći u bulimičnih anoreksičara nego u bolesnika s restriktivnom anoreksijom. U najvećoj su opasnosti pacijenti koje se počinju liječiti u vrijeme kad su najmanje težine. Suicid je u nekim ispitivanjima činio polovicu smrtnih slučajeva od anoreksije. Drugi rizični faktori za ranu smrt uključuju bolest koja traje duže od šest godina, prethodnu pretilost, poremećaje ličnosti i disfunkcionalne brakove. Posebno su ugroženi muški bolesnici vjerojatno zato što se u njih bolest kasnije dijagnosticira. Srčane bolesti najčešći su medicinski uzrok smrti u ljudi s teškom anoreksijom. Srce može razviti opasan ritam, uključujući i spori ritam koji je poznat kao bradikardija. Protok krvi je smanjen i krvni tlak može pasti. Osim toga, srčani mišići gladuju, gubeći masu. Povisuju se razine kolesterola. Problemi sa srcem naročito su opasni ako je anoreksija popraćena bulimijom i korištenjem lijeka koji izaziva povraćanje. Minerali kao što su kalij, kalcij, magnezij i fosfati se normalno nalaze u tjelesnim tekućinama. Kalcij i kalij su posebno kritični za održanje električne struje koja uzrokuju normalni rad srca. Dehidracija i gladovanje kod anoreksije smanjuju razine tekućine i sadržaj minerala - stanje koje je poznato kao neravnoteža elektrolita - što može biti vrlo ozbiljno i opasno po život ako se tekućine i minerali ne nadomjeste. Reproduktivne i hormonalne abnormalnosti. Anoreksija uzrokuje niske razine reproduktivnih hormona, promjene u hormonima štitnjače i povećane razine hormona stresa. Često su menstruacije tijekom dužeg vremena neredovne ili izostaju (amenoreja), što može dovesti do steriliteta i gubitka koštane mase U djece i adolescenata s anoreksijom rast je usporen zbog smanjenih razina hormona rasta. Povratak menstruacije, koji ukazuje na ponovno uspostavljene razine estrogena i povećanje težine, poboljšava izglede za pozitivan ishod. Međutim kod teške anoreksije, čak i nakon liječenja, 25% pacijentica više ne dobije menstruaciju. Žene koje zatrudne prije nešto što povrate normalnu tjelesnu težinu suočavaju se s lošom reproduktivnom budućnošću, malom težinom djece pri porodu, čestim pobačajima, i visokom stopom djece s prirođenim anomalijama. Gubitak koštanih minerala (osteopenija) i osteoporoza, uzrokovane niskom razinom estrogena i povećanim steroidnim hormonima, dovode do visokog poroziteta kostiju koje su sklone frakturama. Samo se što ranijim uspostavljanjem redovnog menstrualnog ciklusa može spriječiti stalni gubitak koštane mase; dobitak na težini nije dovoljan. Što duže traje poremećaj u uzimanju hrane veća je vjerojatnost da će gubitak koštane mase biti stalan. Pacijenti koji su rehabilitirani u mladosti (15 godina ili mlađi) vjerojatnije će postići normalnu gustoću kostiju.
U ljudi s teškom anoreksijom može doći do oštećenja živaca ,poremećenog razmišljanja, gubitka osjeta ili ostalih problema sa živcima u rukama ili stopalima. Snimke mozga pokazuju da su dijelovi mozga izloženi strukturalnim promjenama i abnormalnom djelovanju tijekom anoreksije; neke se od tih promjena vraćaju u normalu nakon povećanja težine, ali postoje dokazi da neka oštećenja mogu biti stalna. Anemija se obično javlja nakon anoreksije i gladovanja. Perniciozna anemija, uzrokovana izrazito niskim razinama vitamina B₁₂, predstavlja posebno težak problem. U slučaju teške anoreksije, koštana moždina drastično smanjuje proizvodnju krvnih stanica, te dolazi do pancitopenije koja je opasna po život. Nadutost i konstipacija su česti problemi u ljudi s anoreksijom. Komplikacije u adolescenata s dijabetesom Poremećaji u uzimanju hrane su jako teški u mladih ljudi s dijabetesom tipa 1. Hipoglikemija, ili niski šećer u krvi, opasna je kod anoreksije a posebno opasna u onih s dijabetesom. Dobar pregled mnogih mogućih uzroka poremećaja u uzimanju hrane, uključujući emocionalne poremećaje kao što su depresija, genetika, obiteljski razlozi i medicinska stanja kao što su abnormalnosti hipotalamusa.

Bolesti bubrega i mokraćnog sustava
Uvod
Bubrežni kamenci su jedan od najbolnijih poremećaja koji pogađaju ljude, a također i jedan od najčešćih poremećaja urinarnog trakta. Muškarci su češće pogođeni nego žene. Većina bubrežnih kamenaca iziđe iz tijela bez intervencije liječnika. Slučajevi kod kojih su prisutni trajni simptomi ili se pojave druge komplikacije mogu se liječiti različitim tehnikama, od kojih većina ne uključuje veću kiruršku intervenciju. Napredak u istraživanju također nam je donio bolje razumijevanje mnogih faktora koji potiču stvaranje kamenaca.
Što je to?
Bubrežni kamenac se stvara iz kristala koji se talože iz mokraće i nakupljaju na unutrašnjim površinama bubrega. Urolitijaza je stručni medicinski izraz kojim se opisuju kamenci koji se pojavljuju u urinarnom traktu. Liječnici također koriste termine koji opisuju smještaj kamenca u urinarnom traktu. Na primjer, ureteralni kamenac (ili ureterolitijaza) je bubrežni kamenac koji se nalazi u mokraćovodu a kamenac u bubregu (nefrolitijaza). Kako bismo pojednostavnili stvari, u cijelom ovom tekstu koristit ćemo termin "bubrežni kamenci".
Opis bolesti
Znanstvenici su čak pronašli dokaze o bubrežnim kamencima u egipatskoj mumiji za koju se procjenjuje da je starija od 7.000 godina.
Urinarni sustav, sastoji se od bubrega, mokraćovoda, mjehura i mokraćne cijevi. Bubrezi su dva organa oblika zrna graha smještena ispod rebara prema sredini leđa. Bubrezi uklanjaju suvišnu vodu i otpadne tvari iz krvi, pretvarajući ih u mokraću. Oni također održavaju stabilnu ravnotežu soli i drugih tvari u krvi. Bubrezi proizvode hormone koji pomažu izgradnju snažnih kostiju i pomažu stvaranje crvenih krvnih stanica. Tanke cijevi zvane mokraćovodi provode mokraću od bubrega do mjehura, šupljine u obliku trokuta u donjem dijelu trbuha. Kao kod balona, elastične stjenke mjehura se rastežu i šire kako bi pohranile mokraću. One se međusobno priljube kad se mokraća isprazni kroz mokraćnu cijev van iz tijela.
Normalno, mokraća sadrži kemijske tvari koje sprečavaju ili koče stvaranje kristala. Međutim, čini se da ti inhibitori ne djeluju kod svih ljudi, i kod nekih osoba se stvaraju kamenci. Ako kristali ostanu dovoljno sitni, putovat će kroz urinarni trakt i izaći izvan tijela mokraćom a da to osoba niti ne primijeti. Bubrežni kamenci mogu sadržavati različite kombinacije kemijskih tvari. Najčešća vrsta kamenaca sadrži kalcij u kombinaciji ili s oksalatom ili fosfatom. Te kemijske tvari dio su čovjekove normalne ishrane i sačinjavaju važne dijelove tijela, kao što su kosti i mišići.
Manje uobičajena vrsta kamenca uzrokovana je infekcijom u urinarnom traktu. Ova vrsta kamenca se naziva infekcijski kamenac. Još je rjeđi kamenac mokraćne kiseline i rijetki cistinski kamenac.

Tko obolijeva?
Iako se kamenci češće pojavljuju kod muškaraca, broj žena koje obolijevaju od bubrežnih kamenaca povećava se tijekom zadnjih 10 godina, zbog čega se taj omjer mijenja. Bubrežni kamenci većinom pogađaju ljude u dobi od 20 do 40 godina. Kad se jedanput kod neke osobe pojavilo više od jednog kamenca, vjerojatnije je da će ih se pojaviti još.
Kod osobe u čijoj su obitelji postojali slučajevi bubrežnih kamenaca postoji veća vjerojatnost da će ih dobiti i ona. Infekcije urinarnog trakta, bubrežni poremećaji kao što su cistične bubrežne bolesti, i metabolički poremećaji kao što je hipertiroidizam također su povezani sa stvaranjem kamenaca. Pored toga, bubrežni kamenci se razvijaju kod više od 70 posto bolesnika s nasljednom bolesti nazvanom renalna tubularna acidoza.
Cistinurija i hiperoksalurija druga su dva rijetka nasljedna poremećaja koja često uzrokuju bubrežne kamence. Kod cistinurije, bubrezi proizvode previše aminokiseline cistina. Cistin se ne otapa u urinu i može se nakupljati i stvarati kamence. Kod hiperoksalurije, tijelo proizvodi previše soli oksalata. Kad ima više oksalata nego što se može otopiti u mokraći, kristali se talože i stvaraju kamence.
Do apsorptivne hiperkalciurije dolazi kad tijelo apsorbira previše kalcija iz hrane i ispušta suvišni kalcij u mokraću. Zbog ovog visokog nivoa kalcija u mokraći kristali kalcijevog oksalata ili kalcijevog fosfata se stvaraju u urinarnom traktu.
Drugi uzroci bubrežnih kamenaca su hiperurikozurija (poremećaj metabolizma mokraćne kiseline), ulozi, prevelik unos vitamina D i začepljenje urinarnog trakta. Neki diuretici (pilule za istjerivanje vode iz tijela) ili antacidi na osnovi kalcija mogu povećati rizik od stvaranja kamenaca jer povećavaju količinu kalcija u mokraći. Kamenci kalcijevog oksalata također se mogu stvarati kod osoba koje imaju kroničnu upalu crijeva ili su imale operaciju crijevnog bypassa, ili ostomiju. Kao što je gore navedeno, infekcijski kamenci mogu se stvarati kod osoba koje su imale infekciju urinarnog trakta.

Simptomi
Obično, prvi simptom bubrežnog kamenca je izuzetno jaka bol. Bol obično započinje naglo kad se kamenac počne pomicati u urinarnom traktu, izazivajući iritaciju ili začepljenje. Obično, čovjek osjeća oštar, grčevit bol u leđima i boku u području bubrega ili donjeg dijela trbuha. Ponekad se uz ovu bol pojavljuje mučnina i povraćanje. Kasnije se bol može širiti u prepone.
Ako je kamenac prevelik da bi lako prošao, bol se nastavlja kako mišići u uskoj mokraćnoj cijevi nastoje istisnuti kamenac prema dolje u mokraćni mjehur. Kako kamenac raste ili se pomiče, može se pojaviti krv u mokraći. Kako se kamenac spušta niz mokraćnu cijev bliže mjehuru, osoba može osjećati češću potrebu za mokrenjem ili osjećati pečenje prilikom mokrenja. Ako ove simptome prati povišena temperatura ili groznica, može biti prisutna infekcija. U tom slučaju, treba se odmah obratiti liječniku.

Koja se ispitivanja mogu napraviti?
Ponekad se "tihi" kamenci (koji ne uzrokuju simptome) nađu na rendgenskoj snimci napravljenoj tijekom općeg zdravstvenog pregleda. Ti bi kamenci vjerojatno prošli neprimijećeni. Češće, bubrežni kamenci se nađu na rendgenskoj ili ultrazvučnoj snimci osobe koja se žali na krv u mokraći ili iznenadnu bol. Te dijagnostičke slike daju liječniku korisne informacije o veličini i smještaju kamenca. Ispitivanja krvi i mokraće pomažu kod otkrivanja mogućih nenormalnih supstanci koje mogu pospješivati stvaranje kamenaca. Liječnik može odlučiti snimiti urinarni trakt specijalnim rendgenskim ispitivanjem nazvanim intravenska urografija. Zajedno, rezultati ovih ispitivanja pomažu kod određivanja odgovarajućeg liječenja.

Liječenje
Srećom, većina kamenaca može se liječiti bez operacije. Većina bubrežnih kamenaca može proći kroz urinarni sustav uz mnogo vode (2 do 3 litre dnevno) koja pomaže kamencu da se spusti. U većini slučajeva, osoba može ostati kod kuće tijekom tog procesa, uzimajući lijekove protiv bolova prema potrebi. Liječnik obično zatraži od bolesnika da sačuva izbačeni kamenac(ce) radi ispitivanja.
Liječnik može prepisati određene lijekove kako bi se spriječilo stvaranje kalcijevih kamenaca i kamenaca mokraćne kiseline. Ti lijekovi kontroliraju količinu kiseline ili lužine u mokraći, što je ključni faktor kod stvaranja kamenaca. Lijek alupurinol također može biti koristan u nekim slučajevima hiperkalciurije i hiperurikozurije. Još jedan način na koji liječnik može pokušati kontrolirati hiperkalciuriju, a time i spriječiti stvaranje kalcijevih kamenaca, je prepisivanje određenih diuretika, kao što je hidroklorotijazid. Ti lijekovi smanjuju količinu kalcija kojeg bubrezi ispuštaju u mokraću.
Kod infekcijskih kamenaca koji su u potpunosti uklonjeni, prva mjera prevencije je održavati mokraću slobodnu od bakterija koje mogu izazvati infekciju. Bolesnikova mokraća će se redovno ispitivati kako bi se potvrdilo da bakterije nisu prisutne.
Da bi se spriječilo stvaranje kalcijevih kamenaca kod hiperparatiroidnih bolesnika, kirurg može ukloniti sve paratiroidne žlijezde (smještene u vratu). To je obično ujedno i liječenje hiperparatiroidizma. U većini slučajeva, samo je jedna od žlijezda povećana. Uklanjanjem žlijezde rješavaju se bolesnikovi problemi s bubrežnim kamencima.
Neki oblik kirurške operacije može biti potreban radi uklanjanja bubrežnog kamenca ako kamenac:
- ne iziđe nakon razumnog vremenskog razdoblja i izaziva stalne bolove
- prevelik je da bi izišao sam
- priječi protok mokraće
- izaziva stalnu infekciju urinarnog trakta
- oštećuje bubrežno tkivo ili izaziva stalno krvarenje
- povećava se (što se vidi iz sljedećih rendgenskih snimaka)
Sve do nedavno, operacija uklanjanja kamenca bila je vrlo bolna i zahtijevala je dugo vrijeme oporavka (4 do 6 tjedana). Danas je liječenje tih kamenaca uvelike olakšano. Postoje mnoge opcije koje ne zahtijevaju veliku operaciju.
Ekstrakorporealna litotripsija šok valovima (popularno "razbijanje kamenaca") najčešće je korišteni postupak za liječenje bubrežnih kamenaca. Koriste se šok valovi koji se stvaraju izvan tijela i putuju kroz kožu i tjelesna tkiva sve dok ne udare u guste kamence. Kamenci se pretvaraju u pijesak i lako prolaze kroz urinarni trakt mokraćom.
U nekim slučajevima, "razbijanje" se može provesti ambulantno.
Vrijeme oporavka je kratko, i većina se ljudi može vratiti normalnim aktivnostima nakon nekoliko dana. Komplikacije se mogu pojaviti i kod
tog postupka. Većina bolesnika ima krv u mokraći nekoliko dana nakon postupka. Modrice i lakši bolovi u leđima ili trbuhu uzrokovani šok valovima također su česti. Kako bi se smanjila vjerojatnost pojave komplikacija, liječnici obično kažu bolesnicima da izbjegavaju uzimanje aspirina ili drugih lijekova koji utječu na zgrušavanje krvi nekoliko tjedana prije postupka.
Ponekad se za uklanjanje kamenca preporučuje postupak nazvan perkutana nefrolitotomija. Ovaj postupak se često koristi kad je kamenac prilično velik ili na mjestu koje ne dozvoljava djelotvornu upotrebu šok valova.
Komplikacije
Bubrežni kamenci su bolni ali se obično izbace bez da izazovu trajno oštećenje. Imaju tendenciju ponovnog pojavljivanja, posebno ako njihov uzrok nije pronađen i liječen. U komplikacije spadaju:
-ponovno pojavljivanje kamenaca
-infekcije urinarnog trakta
-opstrukcija mokraćovoda
-akutna unilateralna opstruktivna uropatija (poremećaj koji uključuje naglo zapriječenje protoka urina iz mokraćovoda jednog bubrega, što ima za posljedicu zadržavanje mokraće i oštećenje bubrega)
-oštećenje bubrega, ožiljci
- smanjenje ili gubitak funkcije zahvaćenog bubrega
Prevencija
Kod osoba kod kojih postoji više od jednog bubrežnog kamenca vjerojatno je da će ih se stvoriti još. Zbog toga je važna prevencija. Da bi se spriječilo stvaranje kamenaca, mora se utvrditi njihov uzrok. Urolog će odrediti laboratorijska ispitivanja, uključujući ispitivanja krvi i mokraće. On će također ispitati bolesnika o anamnezi, poslu koji obavlja i prehrambenim navikama. Ako je kamenac uklonjen, ili ako je kamenac izišao a bolesnik ga je sačuvao, kamenac se može analizirati u laboratoriju kako bi se odredio njegov sastav.
Bolesnik će možda biti zamoljen da sakuplja mokraću 24 sata nakon što je kamenac izišao ili je uklonjen. Uzorak se koristi za mjerenje volumena mokraće i nivoa kiselosti, kalcija, natrija, mokraćne kiseline, oksalata, citrata i kreatinina (nusprodukta metabolizma bjelančevina). Liječnik će koristiti te podatke za određivanje uzroka nastanka kamenca. Ponekad je potrebno još jedno skupljanje mokraće tijekom 24 sata kako bi se utvrdilo da li je prepisano liječenje djelotvorno.
Jednostavna i najvažnija promjena u načinu života radi sprečavanja stvaranja kamenaca je piti više tekućine (najbolje vode). Osoba kod koje se kamenci ponovno stvaraju mora pokušati piti toliko tekućine tijekom dana da proizvede barem 2 dvije litre mokraće u svaka 24 sata.
Bolesnici koji imaju previše kalcija ili oksalata u mokraći možda će morati jesti manje hrane koja sadrži kalcij i oksalate. Međutim, neće svi imati koristi od prehrane s malo kalcija. Neki bolesnici koji imaju visok nivo oksalata u mokraći mogu imati koristi od dodatnog kalcija u prehrani. Bolesnicima će se možda reći da izbjegavaju hranu u koju je dodan vitamin D i određene vrste antacida na osnovi kalcija. Bolesnici koji imaju vrlo kiselu mokraću možda će morati jesti manje mesa, ribe i peradi. Ta hrana povećava količinu kiseline u mokraći. Da bi se spriječilo nastajanje cistinskih kamenaca, bolesnici trebaju svaki dan piti dovoljno vode kako bi smanjili količinu cistina koji ulazi u mokraću. To je teško jer može biti potrebno više od četiri litre vode u toku 24 sata, od čega jedna trećina mora biti popijena tijekom noći.
Osobe sklone stvaranju kamenaca kalcijevog oksalata liječnik će možda zamoliti da smanje unos određene hrane sa sljedećeg popisa.:
Jabuke, šparoge, pivo, cikla, jezgričasto voće (različito, npr. brusnice, jagode), crni papar, brokula, sir, čokolada, kakao, kava, kola pića, raštika, smokve, grožđe, sladoled, mlijeko, naranče, peršin, kikiriki maslac, ananas, špinat, blitva, rabarbara, čaj, repa, vitamin C, jogurt
Bolesnici ne traju prestati jesti ili izbjegavati ovu vrstu hrane bez prethodnog dogovora s liječnikom. U većini slučajeva, ta hrana se može jesti u ograničenim količinama.

Uvod
Akutnom infektivnom bronhitisu često prethodi prehlada ili neka druga upala gornjih dišnih putova. Akutni bronhitis obično prolazi tijekom nekoliko dana iako kašalj može biti prisutan tri ili više tjedana. Ako se bronhitis ponavlja, posjetite liječnika. Možda imate ozbiljniji zdravstveni problem poznat kao kronična opstrukcijska plućna bolest (KOPB). To je općenit naziv za grupu kroničnih stanja kao što su kronični bronhitis i emfizem.

Što je akutni bronhitis?
Akutna upala velikih dišnih putova (dušnika ili traheae i dušnica ili bronha). Upala prolazi sama od sebe uz potpuni oporavak i bez dugotrajnih posljedica.

Opis bolesti
Akutni bronhitis je najčešći zimi, obično nakon prehlade ili drugih virusnih infekcija grla ili nosa. Virusi najčešće uzrokuju bronhitis, a to su: adenovirusi, virusi influence, parainfluence, rinovirusi, respiracijski sincicijski virusi i drugi. U mladih osoba bronhitis mogu uzrokovati neke "atipične" bakterije Mycoplasma pneumoniaei Chlamydia pneumoniae kao i Bordetella pertusis uzročnik hripavca.

Nadražajni bronhitis mogu uzrokovati različite biljne i mineralne prašine, hlapljenje jakih kiselina, amonijaka, sredstava za čišćenje, zagađenje okoliša, te posebice duhanski i drugi dimovi.
Obično, dišni putovi proizvode oko 30 g sekreta dnevno. Sekret se ne skuplja jer ga tijelo neprekidno čisti trepetljikama koje se nalaze na površini sluznice dišnog sustava i potom iskašlje. Sluznica (mukoza) unutar velikih dišnih putova je otečena i crvena. Poremećena je zaštita trepetljika. Kada su bronhi upaljeni, mogu stvoriti velike količine sluzi koja ide prema gore kada kašljete. Bakterije mogu nastaniti ovako promijenjene bronhe i uzrokovati sekundarnu bakterijsku infekciju. Unutar bronha se nakuplja sluzavo-gnojni sadržaj. Kašalj je osnovni mehanizam izbacivanja bronhalnog sekreta.

Tko obolijeva?
Veća je vjerojatnost da dobijete akutni bronhitis ako pušite ili živite s nekim tko puši. Organizam oslabljen nekom drugom kroničnom bolešću, pothranjenost i udisanje zagađenog zraka, pogodni su čimbenici za razvoj bronhitisa.
Postoji rizik za razvoj nadražajnog bronhitisa ako ste izloženi kemijskim isparavanjima zbog amonijaka, jakih kiselina, klora, sulfidne kiseline, sulfatnog dioksida, broma, ili prašini koja nadražuje dišne putove. Nadražajni bronhitis obično prolazi kad niste više izloženi isparavanjima ili nadražujućim sredstvima.

Simptomi
Akutnom bronhitisu često prethodi hunjavica, zimica, slabost, malo povišena tjelesna temperatura, bol u leđima, mišićima i grlobolja. Kašalj je u početku suh, ali se već nakon nekoliko sati ili dana mogu pojaviti male količine gustoga, žilavog, žućkasto-sivog iskašljaja (sputuma). Poslije iskašljaj može postati obilniji, sluzav i gnojan. Jako gnojni iskašljaj upućuje na bakterijsku infekciju. Neki virusi, kao što je adenovirus, mogu oponašati bakterijsku infekciju (iskašljaj je gust i žut, a kašalj može trajati nekoliko tjedana).
Mala djeca često gutaju iskašljanu sluz tako da roditelji ne mogu znati boju iskašljaja. Neki bolesnici imaju žareću bol iza prsne kosti. Bol se tijekom kašljanja pojačava. Simptomi obično nestaju nakon 3 do 5 dana. Bolesnik može i dalje kašljati, čak i nekoliko tjedana. Bolesnici katkad mogu ostati bez zraka ako se začepe dišni putovi.

Katkada, kronični sinusitis može oponašati simptome bronhitisa, tzv. sinobronhalni sindrom.

Koje pretrage može liječnik napraviti?
Liječnik će poslušati pluća stetoskopom. Mogu se čuti šumovi, sviranje ili piskanje nakon kašljanja. Ako su simptomi bolesti ozbiljniji i duže traju, potrebno je učiniti rendgensku snimku pluća. Katkada se uzima uzorak iskašljaja kako bi se utvrdio eventualni bakterijski uzročnik.

Liječenje
Mirujte i odmarajte se dok imate vrućicu. Potrebno je uzimati puno tekućine na usta (3 do 4 litre na dan). Analgetici i antipiretici se koriste protiv bolova i za vrućicu.
Većinom je bronhitis rezultat virusne infekcije na koju antibiotici ne djeluju. Kod mlađih osoba gdje se sumnja na bakterijsku infekciju Mycoplasmom ili Chlamydiom, primjenjuje se azitromicin jednom dnevno tijekom tri dana.

Ne treba suzbijati kašalj ako iskašljavate. Sav sekret iz dišnih putova treba odstraniti. U tome mogu pomoći lijekovi, tzv. ekspektoransi, ali samo u slučaju ako bolesnik uzima puno tekućine.
Ako liječnik sumnja na naknadnu bakterijsku infekciju, može Vam dati antibiotik.

Komplikacije
Ozbiljne se komplikacije obično javljaju samo u bolesnika s već postojećim kroničnim respiracijskim bolestima ili kod srčanih bolesnika. U takvih bolesnika akutni bronhitis može uzrokovati teški poremećaj plinova u krvi. Otežano disanje (zaduha) može se javiti ukoliko dođe do začepljenja dišnih putova.
Dugotrajna vrućica upućuje na upalu pluća, ozbiljnu bolest koja može ugroziti život.

Prevencija
Ako imate česte napade bronhitisa, uzrok može biti nešto u vašoj okolini. Hladnoća, lokacije smetlišta, pogotovo u kombinaciji s onečišćivačima zraka (uključujući dim cigarete), mogu Vas učiniti osjetljivijim. Kada problem postane ozbiljan, možda trebate promijeniti mjesto boravka.

Samopomoć
Slijedite ove prijedloge koji Vam mogu pomoći u bržem oporavku i spriječiti razvoj komplikacija:

• Puno se odmarajte.
• Pijte puno tekućine (3 do 4 litre na dan).
• Koristite se ovlaživačem zraka u vašoj sobi. Topao, vlažan zrak pomaže oslobađanje sluzi u dišnim putovima i iskašljavanju.
• Uzmite lijek za iskašljavanje koji se može nabaviti u ljekarni u slobodnoj prodaji.
• Ako je kašalj suh, a ometa san i iscrpljuje, treba ga ublažiti lijekovima protiv kašlja. Ako je moguće, najbolje je ne zaustavljati kašalj. Kašalj je osnovni mehanizam uklanjanja sluzi iz dišnih putova.
• Izbjegavajte onečišćivače kao što je duhanski dim.

Uvod
Samo ime opisuje benignu hiperplaziju prostate. Benigna znači dobroćudna. Za razliku od karcinoma prostate, benigna hiperplazija prostate ne metastazira. Hiperplazija je prekomjerni rast normalnih stanica, za razliku od raka gdje su stanice abnormalne. To znači da je benigna hiperplazija prostate nemaligni, prekomjerni rast stanica prostate. To ne zvuči tako loše dok se ne podsjetimo da uretra, cijev kojom urin izlazi iz mjehura, prolazi kroz prostatu. Kako se hiperplazija razvija, tako se uretra postepeno sužava što dovodi do velikog broja neugodnih i uznemirujućih simptoma.

Što je to?
Benigni (nekancerogeni) rast stanica u prostati.

Opis bolesti
Učestalost BHP povećava se s godinama. Tako je uobičajeno, da se kaže da će "svi muškarci dobiti benignu hiperplaziju prostate ako požive dovoljno dugo". Određeni stupanj BHP prisutan je u 80% muškaraca starijih od 40 godina, a ta se brojka povećava na 95% muškaraca starih od 80 godina.
Do BHP dolazi u periuretralnoj i tranzicijskoj zoni prostate, tj. tkivu koje okružuje uretru u prostati. Rast započinje unutar mišićnih i fibroznih stanica prostate, te se kasnije širi na stanice koje luče tekućinu. Dio tkiva zahvaćenog BHP je u obliku čvorova, a drugi dio je difuzniji. Kako tkivo zahvaćeno benignom hiperplazijom u prijelaznim i periuretralnim područjima raste, gura okolno tkivo u centralne i periferne zone i to tako dugo dok ga ne stisne uz vanjsku čahuru. Rast stanica prostate nastavlja se čak i kad više nema prostora u prostati i to je kada povećani tlak počinje pritiskati uretru i dovoditi do urinarne opstrukcije. Ostali faktori, kao što su mišićna vlakna oko uretre, se kao dio procesa BPH kontrahiraju i doprinose opstrukciji. Kako do hiperplazije dolazi u unutarnjem dijelu prostate koji okružuje uretru, veličina žlijezde ima mali ili nikakav utjecaj na razvoj simptoma. I mala prostata može biti teško začepljena; velika prostata može biti potpuno prohodna.
Još ne postoji zadovoljavajuće objašnjenje za nastanak BHP. Muški bi hormoni mogli igrati određenu ulogu, ali nitko ne zna da li stimuliraju hiperplaziju ili samo pružaju povoljan okoliš za njezin razvoj. Rak prostate, BHP i normalne stanice prostate - svi trebaju dihidrotestosteron (DHT) i ostale androgene za rast i održavanje. Kastracija poboljšava simptome BHP. Sljedeće objašnjenje za BHP bilo bi da razmnožavanje stanica nadmašuje njihovu smrt u određenoj životnoj dobi muškarca. Bez obzira na uzrok, BHP može negativno utjecati na mjehur i na mokraćni sustav općenito. Kako tumor zadire u mokraćnu cijev, pražnjenje mjehura je otežano što zahtijeva jaču kontrakciju mišića stjenke mjehura, detrusora, da bi došlo do istjecanja mokraće. To funkcionira neko vrijeme, a onda detrusor postaje deblji i jači da bi uspješno kompenzirao povećani napor. Te promjene zaostaju i nakon definitivnog operativnog tretmana prostate, što objašnjava zašto kod nekih muškaraca simptomi perzistiraju čak i 12 mjeseci nakon operacije. Na kraju detrusor gubi sposobnost tjeranja mokraće kroz suženu uretru. Mjehur se više ne može potpuno isprazniti i tada se javlja većina simptoma. Ako se takva situacija zadrži, tlak unutar mjehura se povećava i putem mokraćnog sustava prenosi natrag u bubrege što može izazvati njihovo trajno oštećenje, opasno po život. Na sreću, to se rijetko događa zato što većina muškaraca zatraži liječničku pomoć prije nego što dođe do ozbiljnih komplikacija.

Tko oboli?
U rizičnu skupinu spadaju stariji muškarci. I neki drugi faktori mogu igrati ulogu u nastanku BHP. Postoji zanimljiva veza između BHP i pušenja. Manja je vjerojatnost da će pušači oboljeti od BHP. To se isto odnosi na muškarce koji imaju cirozu jetre. U njih je učestalost BHP manja nego u muškaraca sa zdravom jetrom, a liječnici smatraju da je to zbog većih koncentracija ženskih hormona. Bez obzira na razlog, nemojte ovo shvatiti kao poziv na konzumiranje alkohola i pušenje jer ćete tako samo zamijeniti jednu benignu bolest za dvije daleko ozbiljnije. Na kraju, uobičajeno je pitanje da li se uslijed BHP povećava rizik od karcinoma prostate. Nažalost, istraživanja nisu uspjela riješiti taj problem. Neka ispitivanja ukazuju na povećani rizik, neka na nepostojanje, a neka na smanjeni rizik. Najbolji način sažimanja ovih podataka je reći da ne postoji jaka veza između BPH i raka. Međutim jasno je da su faktori rizika jednaki i za BPH i za raka prostate - starija životna dob muškarca. Često BHP i rak koegzistiraju, zbog čega se tkivo uklonjeno tijekom operativnog liječenja BPH, pažljivo pregledava.

Simptomi
Manje od polovice svih muškaraca oboljelih od BPH imaju simptome koji uključuju:

• usporeno ili odgođeno mokrenje
• slabi mlaz
• nepotpuno pražnjenje (podražaj za mokrenjem odmah nakon mokrenja)
• isprekidanost (prekid mlaza tokom pražnjenja mjehura)
• kapanje (kapanje mokraće koje traje nekoliko sekundi pri kraju mokrenja, a znak je da detrusor više ne može zadržati jaki mlaz)
• nokturija (potreba za mokrenjem 2 do 3 puta tijekom noći)
• dizurija (bol pri mokrenju)
• hematurija (prisutnost krvi u mokraći)
• retencija mokraće (zastoj mokraće)
• učestalije mokrenje
• urgentno mokrenje (jak i iznenadan podražaj za mokrenjem)
• inkontinencija (nekontrolirano istjecanje mokraće)

Prostatizam se često koristi kao naziv za niz simptoma izazvanih BHP. Simptomi BHP mogu se podijeliti u dvije kategorije - opstruktivni i iritativni simptomi. Opstruktivni su direktna posljedica utjecaja BHP na uretru, a iritativni su manifestacija nestabilnosti detrusora uslijed opstrukcije. U nekih muškaraca s BHP postoji opstrukcija ali bez simptoma - to je tzv. tihi prostatizam.

Opstruktivni simptomi uključuju usporeno ili odgođeno mokrenje, slabi mlaz, isprekidanost, nepotpuno pražnjenje i kapanje na kraju mokrenja.

Iritativni simptomi uključuju učestalost, noćno mokrenje, urgentno mokrenje, inkontinenciju, dizuriju, hematuriju, infekciju mokraćnog sustava i retenciju mokraće.

Niti jedan od ovih simptoma nije specifičan za BHP. Bilo koji od njih može biti znak neke druge bolesti. Simptomi opstrukcije mogu biti uzrokovani sužavanjem mokraćne cijevi, stezanjem vrata mjehura, kamencima u mjehuru, ili karcinomom prostate ili mjehura. Iritativni simptomi mogu nastati uslijed nestabilnosti mišića m.mjehura-detruzora, infekcije mokraćnog trakta, upale prostate ili dijabetesa.

Simptomi BHP mogu se pogoršati uzimanjem nekih lijekova za liječenje drugih bolesti. Stimulansi, kao neki koji se nalaze u lijekovima za astmu i otčepljenje sinusa, mogu još više suziti mokraćnu cijev. Ostali lijekovi, kao mnogi antispazmolitici, mogu smanjiti sposobnost pražnjenja mokraćnog mjehura. Diuretici i alkoholna pića također mogu pogoršati simptome, te je zato važno liječniku dati popis svih lijekova koje pacijent uzima (uključujući lijekove koji ne idu na recept). Prestanak uzimanja tih lijekova je možda sve što treba učiniti kako bi se uklonili simptomi.

Koje se pretrage mogu napraviti?

• Digitorektalni pregled (pregled prostate prstom kroz zadnje crijevo) otkriva povećanu i mekanu prostatu.
• Može se mjeriti brzina protoka urina (u muškaraca s BHP ona je manja od 10 ml u sekundi).
• Mjerenje ostatnog urina (količina urina preostalog u mjehuru nakon mokrenja).
• Ispitivanje tlaka urina tijekom mokrenja: može se izmjeriti tlak u mjehuru kako bi se potvrdila dijagnoza ili pronašla blokada.
• Moguće je napraviti analizu urina kako bi se provjerilo sadržava li krv ili je li prisutna infekcija.
• Urinokultura u slučaju infekcije
• Cistouretrogram
• Pretraga krvi - antigen specifičan za prostatu (PSA)
• Cistoskopija - promatranje prostate i mjehura

Liječenje

ALFA 1-BLOKATORI:
Današnja terapija benigne hiperplazije prostate uključuje primjenu alfa 1-blokatora: doksazosina (Tonocardin-PLIVA), prazosina i terazosina, lijekova koji su se prije koristili samo za liječenje visokog krvnog tlaka. Ti se lijekovi mogu koristiti za liječenje benigne hiperplazije prostate zato jer opuštaju mišiće vrata mjehura i olakšavaju mokrenje. Od ljudi koji su liječeni alfa 1-blokatorima, 74% je navelo poboljšanje simptoma.

FINASTERID:
Ovaj lijek snižava razinu hormona u prostati i time smanjuje njezinu veličinu. Povećava brzinu protoka urina i time smanjuje simptome benigne hiperplazije prostate. Ponekad je potrebno šest mjeseci da bi došlo do važnijeg poboljšanja. Međutim moguće popratne pojave povezane s upotrebom finasterida uključuju smanjeni spolni nagon (3,3%) i impotenciju (2,5-3,7%).

OSTALI LIJEKOVI:
Antibiotici se mogu primjenjivati za liječenje kroničnog prostatitisa koji obično prati benignu hiperplaziju prostate. Neki su muškarci izvijestili o poboljšanju simptoma nakon kure antibiotika.

OPERATIVNO LIJEČENJE
Operacija je obično indicirana u muškaraca sa simptomima inkontinencije, krvi u urinu, retencije mokraće i rekurentnih infekcija urinarnog trakta. Odabir specifičnog kirurškog zahvata obično ovisi o težini simptoma i veličini i obliku prostate. Kirurško liječenje uključuje transuretralnu resekciju prostate, transuretralnu inciziju prostate i otvorenu prostatektomiju. U tijeku su različita ispitivanja u svrhu procjene djelotvornosti ostalih terapija, kao što su hipertermija, termalna terapija, proteza za prostatu i hormonska terapija.

TURP:
Transuretralna resekcija prostate (TURP) je najčešći kirurški zahvat kod benigne hiperplazije prostate. Izvodi se umetanjem uretroskopa kroz uretru. Osnovna prednost ovog zahvata je da ne uključuje inciziju čime se smanjuje rizik od infekcije. Nakon izvršene transuretralne resekcije prostate, do poboljšanja simptoma u trajanju od 10 do 15 godina došlo je u 88% muškaraca. Impotencija je bila prisutna u 13,6%, a urinarna inkontinencija u 1% muškaraca.

TUIP:
Transuretralna incizija prostate (TUIP) je slična resekciji, ali se obično izvodi u muškaraca koji imaju relativno malu prostatu. Taj se postupak izvodi ambulantno. Na prostati se napravi mali rez kako bi se povećao otvor (lumen) uretre i ušće m.mjehura, čime se poboljšava brzina protoka urina i smanjuju simptomi benigne hiperplazije prostate. Do poboljšanja simptoma je došlo u 80% operiranih muškaraca. Moguće komplikacije uključuju krvarenje, infekciju, strikturu uretre i impotenciju (11,7%).

OTVORENA PROSTATEKTOMIJA:
Otvorena prostatektomija obično se izvodi uz opću ili spinalnu anesteziju. Ovaj zahvat je dugotrajan i potreban je boravak u bolnici u trajanju od sedam do deset dana. Većina muškaraca (98%) je izjavila da je nakon otvorene prostatektomije došlo do poboljšanja simptoma. Moguće komplikacije uključuju impotenciju (16% do 32% ovisno o kirurškom pristupu) i urinarnu inkontinenciju (manje od 1%). Međutim, sve su popularniji postupci u kojima se ne oštećuju živci, jer smanjuju rizik od ovih komplikacija.

Mjere samopomoći mogu biti korisne pri minimalnom stupnju opstrukcije. Uključuju vruće kupke, izbjegavanje alkohola ili prekomjernog uzimanja tekućine (posebno noću), mokrenje pri prvom porivu, redovnu spolnu aktivnosti ili ejakulaciju. Učestalost mokrenja noću smanjit ćete tako što nećete piti nekoliko sati prije nego što pođete na spavanje. Simptomi urinarne inkontinencije mogu se smanjiti raspoređivanjem unošenja tekućine tijekom dana. Izbjegavajte uzimanje velikih količina tekućine odjednom, već radije pijte manje tijekom obroka. Nemojte kupovati lijekove za prehladu i sinuse koji ne idu na recept, a koji sadržavaju sredstva za otčepljenje nosa zato što ti lijekovi mogu pogoršati simptome benigne hiperplazije prostate.

Prevencija
Benigno povećanje prostate je normalni fiziološki proces do kojeg dolazi zbog starenja. Iako predpubertetska kastracija sasvim sigurno sprječava razvoj benigne hiperplazije prostate, to nije izvediva opcija.

Uvod
Infektivna mononukleoza - poznata popularno kao "kiss disease" ili "bolest poljupca" - poznata je već dulje od stoljeća. Procijenjenih 90% slučajeva mononukleoze uzrokovani su Epstein - Barrovim virusom (EBV) članom grupe herpes virusa. Većina preostalih slučajeva je uzrokovana drugim herpes virusima, posebno citomegalo virusom.

Što je to?
Infektivna mononukleoza je virusna bolest koja pogađa određene krvne stanice nazvane B limfociti. To je akutna bolest uzrokovana Epstein-Barrovim virusom obilježena vrućicom, upalom ždrijela (faringitisom), povećanim limfnim čvorovima (limfadenopatijom) i umorom.

Opis bolesti
EBV se širi slinom zaražene osobe. Ljubljenje i kontakt sa rukama ili igračkama koje su natopljene inficiranom slinom su uobičajeni načini širenja virusa. Rani prijenos u djetinjstvu nastaje češće među nižim socioekonomskim skupinama i na mjestima gdje su ljudi prenapučeni. EBV se nalazi u slini (grlo i ždrijelo) bolesne osobe i izlučuje se u slini do jedne godine poslije infekcije. Nakon prve infekcije, virus ostaje unutar domaćina doživotno, a povremeno se može reaktivirati i izlučivati iz grla i ždrijela. Širenje virusa je jače u bolesnika sa smanjenim imunitetom (osobe inficirane HIV virusom ili kod primalaca organa).

Tko je dobiva?
Dok su mnogi ljudi izloženi Epstein-Barr virusu u svom životu, malo njih razvije simptome infektivne mononukleoze. Čak 50% djece imalo je prvu infekciju EBV do svoje 5 godine. U većine je infekcija gotovo bez simptoma. U adolescenata ili odraslih može biti gotovo bez simptoma ili prepoznata kao infektivna mononukleoza. Iako su pogođeni i muškarci i žene, studije pokazuju da se bolest pojavljuje češće kod muškaraca. U razvijenim zemljama, godine prvog izlaganja mogu biti odgođene do kasnijeg djetinjstva i mladenačke dobi kada je više vjerojatno da to rezultira simptomima. Zbog ovog razloga, više se pojavljuje kod učenika srednjih škola i studenata.

Simptomi
Simptomi se pojavljuju od četiri do šest tjedana nakon izlaganja. Simptomi uključuju:

• vrućicu;
• upalu ždrijela (faringitis);
• oticanje limfnih žlijezda - limfadenopatiju (posebno u stražnjem dijelu vrata);
• umor.

Obično se bolesnik javlja s umorom koji traje nekoliko dana, a iza toga slijedi vrućica (oko 39.5° C s najvišim vrijednostima poslijepodne ili navečer), ponekad jaka upala ždrijela (nalikuje streptokoknoj angini), i povećani limfni čvorovi (obično simetrično s prednje i stražnje strane vrata). Ponekad su zahvaćeni jetra i slezena (povećani). Rijetko se mogu naći: makulopapularni osip, žutica, natečenost očnih kapaka i osip na nepsu. Simptomi počinju 30 do 50 dana nakon izlaganja. Mnogi ljudi (posebno mlađi i djeca) imaju samo blage simptome slične prehladi. Vjerojatnije je da starija djeca i mladi ljudi imaju simptome. Simptomi mogu potrajati od jednog do nekoliko tjedana. Bolest je vrlo rijetko fatalna.

Koje pretrage se mogu napraviti?
Prava kombinacija simptoma može ukazivati na infektivnu mononukleozu, ali laboratorijski testovi su nužni za potvrdu. U većine bolesnika postoji povećan broj leukocita, bijelih krvnih stanica, uz povećan broj limfocita (obično su to atipični limfociti koji se morfološki razlikuju od uobičajenih). Danas je dostupan test aglutinacije na papiru "monospot" test, koji pokazuje da li je pacijent inficiran. Pozitivan rezultat heterofilnih antitijela, Paul-Bunnell test, je dovoljan za dijagnosticiranje infektivne mononukleoze. Kad su monospot ili heterofilni testovi negativni, daljnje laboratorijsko testiranje može odrediti da li je bolesnik inficiran EBV-om ili se radi o bolesti sličnoj mononukleozi koja je uzrokovana citomegalovirusom, adenovirusom ili Toksoplazmom gondi. Općenito, dok laboratorijski testovi nisu uvijek 100% specifični, serološki testovi za EBV su pouzdani.

Liječenje
Glavno uporište liječenja je olakšati simptome. Upute za liječenje uključuju:

• odmor;
• uzimanje puno tekućine;
• u slučaju grlobolje, grgljajte sa slanom vodom, ili cuclajte pastile za grlo, tvrde bombone;
• Možete uzeti paracetamol, acetilsalicilnu kiselinu, ibuprofen ili diklofenak za olakšavanje bolova i vrućice. Nemojte davati acetilsalicinu kiselinu djeci jer može dovesti do teškog stanja koje se naziva Reyev sindrom. Reyev sindrom je ozbiljna bolest koja može dovesti do smrti. U većini slučajeva nije potrebno drugo liječenje osim odmora.

Prognoza
Više od 90% slučajeva infektivne mononukleoze je bezopasno i nekomplicirano, ali umor i slabost koje traju mjesec ili više nisu neuobičajeni. Kod starijih od 30 godina bolest može biti ozbiljnija i trajati duže. Opstrukcija dišnih putova, ruptura (prsnuće) slezene, upala srčanog mišića ili tkiva koje okružuje srce te ozbiljne komplikacije koje uključuju koštanu srž ili središnji živčani sustav su rijetke. To su komplikacije koje ugrožavaju život, a liječe se steroidnim lijekovima. Prsnuće slezene je po život opasno stanje te zahtijeva hitnu hospitalizaciju, a očituje se simptomima šoka (nagli pad krvnog tlaka, ubrzani rad srca, hladan znoj, poremećaj svijesti) .

Prevencija
Izbjegavajte kontakt sa slinom osoba koje su preboljele mononukleozu i osobe koje su je nedavno preboljele. Držite igračke vašeg djeteta čistima i van usta druge djece. Osobe sa nedavnom EBV infekcijom ne bi smjele donirati krv.

Zarazne bolesti
Drugi nazivi
Groznica mačjeg ogreba; CSD (engl. Cat Scratch Disease)

Uvod
Bolest mačjeg ogreba je bakterijska infekcija koju prenose mačke. Najčešće se otkriva kod djece i mladih koji imaju kontakte s mačićima. Bolest mačjeg ogreba se može pojaviti i kod bolesnika za koje nije poznato da su bili u kontaktu sa životinjama.

Što je to?
Zarazna bolest povezana s mačjim ogrebotinama, ugrizima ili izlaganjem mačjoj slini, koja uzrokuje kronično oticanje limfnih čvorova (limfadenopatiju).

Opis bolesti
Bolest mačjeg ogreba uzrokovana je gram negativnim bacilom (bakterija štapićastog oblika) koji se danas naziva bacil bolesti mačjeg ogreba ili Bartonella henselae. Bolest se širi kontaktom sa zaraženom mačkom, kao posljedica mačjeg ugriza ili ogreba, ili kontaktom s mačjom slinom sa oštećenom kožom ili spojnicom oka. Oticanje limfnih čvorova započinje oko 2 do 3 tjedna nakon infekcije i može potrajati mjesecima. Oticanje se može pojaviti na mjestu početne infekcije nakon čega se pojavljuju povećani limfni čvorovi uzduž toka limfne drenaže s mjesta ozljede. Ponekad čvorovi mogu stvoriti fistulu kroz kožu i njihov sadržaj istjecati izvan tijela. Bolest mačjeg ogreba je možda najčešći uzrok kroničnog oticanja limfnih čvorova u djece. Do danas se bolest često nije prepoznavala zbog poteškoća u ispitivanju. Međutim, nedavno se indirektni test fluorescentnih protutijela na B. henselae pokazao vrlo osjetljivim i specifičnim za otkrivanje infekcije izazvane s B. henselae i za dijagnosticiranje bolesti mačjeg ogreba.

Tko obolijeva?
Djeca i mladi koji imaju kontakte s mačićima i mačkama.

Simptomi

• ogrebotina ili druga ozljeda u dodiru s mačkom (ili psom u rijetkim slučajevima).

Često

• papula ili pustula na mjestu ozljede (inokulacije)
• otečeni limfni čvorovi (adenopatija) pojavljuju se blizu mjesta na kojem je koža bila inficirana (ugrizena, ogrebena itd.), najčešće na vratu, pazuhu i preponama i obično se pojavljuju u roku od 2 tjedna nakon kontakata s mačkom
• povišena temperatura kod otprilike jedne trećine bolesnika
• umor
• opća slabost
• glavobolja
• bolovi u zglobovima (artralgije)

Rjeđe

• gubitak apetita (anoreksija)
• gubitak na težini
• splenomegalija (povećana slezena)
• upala grla
• limfni čvorovi iz kojih istječe tekućina

Koja ispitivanja može napraviti liječnik?
Ogrebotina ili ozljeda u kontaktu s mačkom (ili psom u rijetkim slučajevima) upućuje na to da je bolest mačjeg ogreba vjerojatno uzrok otečenih limfnih čvorova. U nekim slučajevima, fizikalnim pregledom se također otkriva povećana slezena (splenomegalija). Ispitivanja koja se koriste kod dijagnosticiranja bolesti mačjeg ogreba:

• serološki test na B. henselae - indirektni test fluorescentnih protutijela (IFA) (koristi se tekućina ili tkivo iz limfnog čvora)
• biopsija limfnog čvora kako bi se isključili drugi uzroci otečenih žlijezda (ponekad)

Liječenje
Općenito, bolest mačjeg ogreba ima relativno blag tijek. Bolesniku treba objasniti da bolest nije opasna i da liječenje obično nije potrebno. Bolest mačjeg ogreba se uglavnom spontano povuče u roku od 2-4 mjeseca. Međutim, kod teških slučajeva ili kod bolesnika s ozbiljnom drugom bolesti, korisno je liječenje antibioticima. Djelotvorni antibiotici uključuju:

• rifampin
• sulfametoksazol i trimetoprim
• ciprofloksacin
• gentamicin
• azitromicin je pokazao dobre rezultate u kliničkoj praksi.

Kod oboljelih od AIDS-a i drugih osoba s oslabljenim imunološkim sustavom, bolest mačjeg ogreba nije blaga, i preporučuje se liječenje antibioticima.

Komplikacije

• Parinaudov sindrom
• encefalopatija (oštećenja moždanog tkiva)
• neuroretinitis (upala mrežnice oka i vidnog živca)
• osteomijelitis (upala koštanog tkiva)

Prevencija
Bolest se sprečava izbjegavanjem kontakta s mačkama. Kad to nije moguće, temeljito pranje ruku nakon igre s mačkom, izbjegavanje ogrebotina i ugriza mačke te izbjegavanje kontakta sa mačjom slinom umanjuju rizik od zaraze.

Prognoza (komplikacije, očekivanja)
Djeca s normalnim imunološkim sustavom spontano ozdravljaju s potpunim oporavkom. Kod osoba s oslabljenim imunološkim sustavom liječenje antibioticima u pravilu dovodi do oporavka.

Kada se treba obratiti liječniku?
Obratite se liječniku ako imate povećane limfne čvorove i ako ste bili u kontaktu s mačkom.

Hormonski poremećaji i poremećaji metabolizma
Definicija
Hipofiza ili pituitarna žlijezda sastoji se od prednjeg i stražnjeg režnja, čija je aktivnost pod utjecajem hipotalamusa. Prednjim režnjem hipofize upravljaju neurohormoni sintetizirani u hipotalamusu, a prednji režanj hipofize - adenohipofiza regulira izlučivanje hormona iz perifernih endokrinih organa; štitnjače, nadbubrežne žlijezde, spolnih žlijezda, te rast i laktaciju. Stražnji režanj hipofize - neurohipofiza sastoji se od dijelova živčanih stanica koje su porijeklom iz hipotalamusa i na taj način regulira metabolizam vode, lučenje mlijeka i kontrakcije maternice.

Klinička slika
Pacijenti s bolešću hipotalamusa i hipofize imaju kombinaciju simptoma koja uključuje: simptome intrakranijske tvorbe (glavobolja, ispadi vidnog polja), te pretjeranog ili nedostatnog lučenja jednog ili više hormona hipofize. Simptomi hipo- i hipersekrecije hormona hipofize najčešće se javljaju kod bolesnika s neoplazmom (tumorom) hipotalamusa i hipofize, no isti mogu biti izazvani i drugim uzrocima. Na patološku tvorbu u području hipotalamusa i hipofize treba posumnjati kada se na RTG snimci (rendgen) nađe povećana sela turcica (tursko sedlo - dio u mozgu koji odgovara smještaju hipofize) ili kada su prisutni neurološki simptomi.

A) Bolesti prednjeg režnja hipofize

1. HIPOFUNKCIJA
Smanjeno lučenje hormona hipofize može biti generalizirano, pa se govori o hipopituitarizmu ili može biti uzrokovano manjkom jednog ili više hormona hipofize. Generalizirani hipopituitarizam je sindrom endokrinog manjka zbog djelomičnog ili potpunog gubitka funkcije prednjeg režnja hipofize. Uzroci mogu biti različiti, od razvoja tumora hipofize, preko upalnih i autoimunih procesa do idiopatskog (nepoznatog uzroka) manjka hormona hipofize. Simptomi i znakovi hipopituitarizma odgovaraju osnovnoj bolesti kao i simptomima i znakovima koji idu uz nedostatak određenog hormona hipofize.

Početak bolesti može biti nagao i dramatičan, no obično ide postupno pa se bolest ne prepoznaje odmah. Obično se navodi da prvo dolazi do smanjivanja gonadotropnih hormona (spolni hormoni), zatim nastaje poremećaj i gubitak hormona rasta (HR), a naposljetku se smanjuju tireotropin (TSH) i adrenokortikotropni hormon (ACTH). Generalizirani nedostatak hormona hipofize mora se dokazati prije nego se bolesnika počne doživotno liječiti hormonskim nadomjescima. Potrebno je pronaći simptome nedostatka hormona ili morfološke promjene (promjene u strukturi) hipofize.

Kod odraslih manjak HR obično ne uzrokuje simptome koji bi bili klinički prepoznatljivi. Manjak TSH rezultira razvojem hipotireoze, oslabljenom funkcijom štitne žlijezde, a manjak ACTH uzrokuje hipofunkciju nadbubrežne žlijezde, što se očituje umorom, sniženim krvnim tlakom, infekcijama i nepodnošenjem stresa.
Izolirani manjak hormona hipofize obično se otkrije u djetinjstvu ili u mladosti zbog zastoja u rastu ili kašnjenja u spolnom sazrijevanju.

Dijagnoza
Za dijagnosticiranje adenoma metode izbora su CT (kompjutorska tomografija) i MR (magnetska rezonanca). Ocjena funkcije štitnjače određuje se radioimunološkom metodom, a sve razine hormona trebaju biti snižene; tiroksin (T4), trijodtironin (T4), i TSH. Ukoliko je povišen TSH, primarni je poremećaj u štitnjači. Test inzulinske tolerancije koristi se za određivanje rezerve ACTH.

Liječenje
U svakom slučaju potrebna je nadoknada hormona koji se nedostatno izlučuju zbog oslabljene funkcije ciljnih žlijezda, žlijezda pod kontrolom hipofize. Ako se hipopituitarizam pojavio zbog tumora, specifično liječenje je usmjereno prema uklanjanju tumora, kirurškim zahvatom ili suzbijanjem lijekovima (bromokriptin), te također nadoknadi hormona ciljnih žlijezda koje su u hipofunkciji.

2. HIPERFUNKCIJA
Prekomjerno izlučivanje hormona hipofize naziva se hiperpituitarizam, a najčešći hormoni koji se pritom prekomjerno luče su hormon rasta (HR), prolaktin i ACTH. Povećano lučenje HRa rezultira pojavom gigantizma i akromegalije, a najčešće je uzrokovano postojanjem adenoma (žljezdanog tumora) odgovarajućih stanica hipofize.

Suvišak HRa može se javiti u bilo koje doba, no najčešće se javlja između 30. i 50. godine života. Ukoliko se prekomjerno izlučivanje javi u djetinjstvu prije potpunog zatvaranja epifiza (dijelova kostiju važnih za rast) nastaje pituitarni gigantizam, prekomjerni rast. Ukoliko se povećani HR pojavi nakon zatvaranja epifiza, nastaju grube crte lica, te zadebljanja šaka i stopala, što su prvi znaci bolesti a naziva se akromegalija. Javljaju se i drugi simptomi kao što su dlakavost, grublja i tamnija koža, prekomjerno znojenje, te pretjerani rast donje čeljusti (mandibule)- prognatizam.

Dijagnoza
Postavlja se utvrđivanjem prekomjernih razina HRa u serumu, te rendgenogramom šaka koji pokazuje zadebljanja. U liječenju se preporuča odstranjivanje tumora operacijom ili zračenjem, a ukoliko to nije moguće ili nije djelotvorno, preporučuje se terapija lijekovima. Najčešći uzrok povećane razine prolaktina, što rezultira galaktorejom (lučenje mlijeka u muškarca ili žene koja ne doji), je prolaktinom, tumor hipofize koji izlučuje prekomjerne količine prolaktina. Uz povećanu razinu prolaktina, smanjeni su nekad gonadotropini i estradiol.

Liječenje
Ovisi o veličini prolaktinoma i simptomima, pa se može koristiti bromokriptin ili provesti kirurški zahvat ili zračenje u bolesnika s progresijom tumora. Potrebno je pacijenta u svakom slučaju držati pod nadzorom.

B) Bolesti stražnjeg režnja hipofize
Stražnji režanj hipofize odgovoran je za izlučivanje antidiuretskog hormona ili vazopresina (ADH). Bolešću stražnjeg režnja hipofize smanjuje se razina vazopresina zbog čega se izlučuju prekomjerne količine vrlo razrijeđenog urina (poliurija), a istodobno je prisutna prekomjerna žeđ (polidipsija). Bolest se naziva centralni dijabetes ili diabetes insipidus i karakterizira ju prekomjerno pijenje i prekomjerno mokrenje. Liječenje može biti hormonsko, kada se primjenjuju hormonski nadomjesci ili nehormonsko kada se koriste lijekovi za sprječavanje prekomjernog mokrenja.

Zloćudne (maligne) bolesti
Definicija
Bolesti dojke mogu se podijeliti u dobroćudne i zloćudne (rak dojke).
U dobroćudne bolesti dojke ubrajaju se ciste, kvržice, fibroadenomi, iscjedak iz bradavice, infekcije i ginekomastija. Bol u dojci, ciste, te nedefinirane kvržice često se pojavljuju zajedno i obuhvaćene su zajedničkim nazivom fibrocistične bolesti. Mala je vjerojatnost da su fibrocistične bolesti povezane s opasnošću od pojave raka dojke.

• Mastalgija
  Najčešći dobroćudni poremećaj dojke je mastalgija, bol u dojci. Bol može biti povezana s menstrualnim ciklusom ili pojavom opipljivih cista u dojci, kada se bol može olakšati aspiracijom ciste s iglom. Kod žena mlađih od 30 godina nije potrebno raditi citološku analizu aspirirane tekućine (analiza stanica dobivenog uzorka, radi otkrivanja eventualnih patoloških, zloćudnih stanica), no ukoliko je tekućina krvava ili se ubrzano ponovno nakuplja, treba posumnjati na rak u samoj stijenci ciste i u tom slučaju odstraniti cijelu cistu.
• Fibroadenomi
  Fibroadenomi su dobroćudni tumori koji se najčešće razvijaju kod mladih žena, često i tinejdžerki. Mogu se zamijeniti s rakom dojke, no bolje su ograničeni i pokretni pri opipu. Mogu se odstraniti kirurški u lokalnoj anesteziji, no često recidiviraju.
• Iscjedak iz bradavice
  U manje od 10% slučajeva iscjedak iz bradavice predstavlja patološki znak Ukoliko je iscjedak krvav uzrok može biti intraduktalni papilom. U postavljanju dijagnoze i lokalizaciji tvorbe pomažu osim palpacije i rutinska ili kontrastna duktografijska mamografija. Ako se ovim pretragama ne otkrije rak dojke, znači da je uzrok iscjetka vjerojatno dobroćudan. Mliječni iscjedak kod žena koje nisu upravo rodile razlog je za endokrinološku obradu.
• Infekcije
  Infekcije dojke su rijetke, osim u postporođajnom dobu ili uslijed ozljede. Ukoliko se javi u drugim okolnostima, treba ispitati eventulne poremećaje, kao i mogući rak.
• Ginekomastija
  Povećanje muške dojke tijekom puberteta je normalno i obično prolazno, a slične promjene mogu se javiti i tijekom starenja. Može biti jednostrana ili obostrana, a kod oba spola može biti uzrokovana uzimanjem lijekova ili endokrinim poremećajima. Ultrazvukom testisa otkrivaju se tumori testisa koji izlučuju estrogen, a kompjutorizirana tomografija (CT) i magnetska rezonanca (MR) trbuha mogu otkriti eventualne tumore nadbubrežne žlijezde koji luče estrogen. U većini slučajeva nije potrebno liječenje.

Rak dojke
Prisutnost raka dojke u obiteljskoj anamnezi (podaci o bolestima u obitelji) povećavaju rizik nastanka raka dojke (ukoliko se radi o sestri, majci, kćeri). Rizik je povećan i kod žena s postojećim in situ ili invazivnim karcinomom. Povećana je opasnost i kod žena s ranom pojavom prve menstruacije, kasnom menopauzom ili prvom trudnoćom u kasnijoj životnoj dobi (iznad 30.).
U više od 80% slučajeva slučajno se otkriva kao kvržica. Nalaz pri pregledu otkriva masu jasno različitu od okolnog tkiva dojke. Uznapredovali oblik karakteriziran je pričvršćenoću za stijenku prsnog koša ili kožu iznad. Ukoliko su zahvaćeni i aksilarni limfni čvorovi (ispod pazuha), te povećanje supraklavikularnih i infraklavikularnih (iznad i ispod ključne kosti), mala je vjerojatnost izliječenja kirurškim zahvatom. U terapiji se još koriste i zračenje, te kemoterapija.

Za postavljanje dijagnoze koristi se biopsija tkiva, mamografija, aspiracija iglom i citološka analiza dobivenog uzorka. Za prevenciju raka dojke važan je samopregled, redoviti pregled onkologa (ginekologa), te mamografija i ultrazvuk učestalošću s obzirom na dob (iznad 40, svakih 1-2 godine, ovisno o nalazu).

• Karcinoma in situ
  Češći je u mlađim dobnim skupinama, a današnji postotak od više od 15% učestalosti u USA, rezultat je boljeg pretraživanja (skrining) pacijentica. Ovaj karcinom se u potpunosti nalazi unutar kanalića dojke, bez invazije okolnog zdravog tkiva.
• Duktalni karcinom in situ
  Ovaj se oblik pojavljuje u premenopauzalnih i postmenopauzalnih žena, opipljiva je masa i često je ograničen na samo jedan kvadrant dojke. Čini 43% dijagnosticiranih raka dojke u žena od 40 do 49 godina, i 92% u žena od 30 do 39 godina. Ukoliko se ne liječi, velika je vjerojatnost razvoja invazivnog karcinoma, no budući je lokaliziran, može se u potpunosti operativno odstraniti.
• Lobularni karcinoma in situ
  Otkriva se obično slučajno jer ne stvara nikakvu opipljivu masu, najčešće u premenopauzalnih žena. Između 25 i 35% bolesnica s ovom dijagnozom razvija invazivni oblik karcinoma nakon pritajenosti ( nekad i do 40 godina). Jednako učestalo se pojavljuju na obje strane.
• Invazivni duktalni i lobularni tumori
  Ovo su najčešći tipovi invazivnog raka, oko 90%, i imaju lošiju prognozu.

Bolesti probavnog sustava
Što je to divertikularna bolest?
Divertikularna bolest je stanje u kojem na debelom crijevu nastaju male vrećice crijevne sluznice koje izbijaju kroz stjenku crijeva kao mali baloni. Te vrećice se nazivaju divertikuli. Ako se vrećice upale, to stanje je poznato kao divertikulitis.

Koji su uzroci bolesti?
Divertikularna bolest je vjerojatno uzrokovana povećanim tlakom unutar debelog crijeva, koji tjera džepove crijevne sluznice kroz mišić koji okružuje vanjsku stranu crijeva. Taj povećani tlak vjerojatno je uzrokovan opstipacijom zbog prehrane s malo vlakana.

Tko obolijeva?
Osobe koje u svakodnevnoj prehrani uzimaju premalo vlakana i nedovoljno povrća i voća imaju veće šanse da dobiju divertikularnu bolest. Starenjem šansa da se bolest razvije sve je veća.

Koji su simptomi?
Bol koja se često javlja prije pražnjenja crijeva u lijevom donjem dijelu trbuha, a prestaje nakon pražnjenja crijeva. Bol se može pojavljivati i nestajati. Također su česte promjene u pražnjenju crijeva, uz opstipaciju ili naizmjenično opstipaciju i proljev. Trbuh je često napuhnut , a probava zvučna uz mnogo plinova. Ako je bol jača nego uobičajeno, a uz to se pojavi i povišena tjelesna temperatura i promjene u pražnjenju crijeva vjerojatno se radi o upali divertikula ili divertikulitisu. To znači da je neki od divertikula upaljen ili inficiran.

Kada se treba obratiti liječniku?
Ako imate uporne bolove u donjem dijelu trbuha, trebate dogovoriti pregled kod svog liječnika opće prakse. Ako vam se iznenada promijeni učestalost stolice, pogotovo ako također osjećate bol i pojavi se krvarenje iz zadnjeg crijeva- trebate dogovoriti pregled što je moguće prije. Ako je bol vrlo jaka i općenito se osjećate loše i imate povišenu temperaturu, morat ćete hitno pozvati liječnika.

Koje testove će liječnik učiniti?
Liječnik će vam postaviti određena pitanja i pregledati vas. Možda će htjeti pregledati i zadnje crijevo. Ako su vaši simptomi vrlo jaki, liječnik vas može poslati u bolnicu na daljnja ispitivanja. Jedno od njih uključuje uvođenje posebnog instrumenta u debelo crijevo kroz zadnje crijevo i pregled unutrašnjosti crijeva (rektoskopija). Druga vrsta pregleda uključuje upuhivanje zraka i posebne tekućine u crijevo i snimanje rendgenskim zrakama (RTG kolona kontrastnim sredstvom - barijeva kaša)

Kako se liječi divertikularna bolest?
Ako su vaši simptomi blagi, liječnik će vam savjetovati da uzimate više vlakana u prehrani. To znači mnogo voća i povrća, kruha od cjelovitog zrnja i mekinja. Liječnik može propisati i lijekove koji stimuliraju probavu ili pak one koji je usporavaju , što ovisi o simptomima. Ako imate jake simptome koji upućuju na upalu ili infekciju, vjerojatno ćete morati otići u bolnicu i primiti antibiotike i infuziju. Vrlo rijetko je potrebna operacija.

Koje su komplikacije?
Može se dogoditi da pukne (perforira) crijevo što je povezano s istjecanjem sadržaja crijeva u trbušnu šupljinu i infekcijom. Nakon upale može se razviti vezivni ožiljak (striktura) koji može suziti prolaz crijevnom sadržaju.

Kako spriječiti divertikularnu bolest?
Najvažniji način samopomoći je izbjegavanje opstipacije. To uključuje uzimanje mnogo vlakana prehranom, dovoljno tekućine i fizičku aktivnost.

Uvod
Samo ime opisuje benignu hiperplaziju prostate. Benigna znači dobroćudna. Za razliku od karcinoma prostate, benigna hiperplazija prostate ne metastazira. Hiperplazija je prekomjerni rast normalnih stanica, za razliku od raka gdje su stanice abnormalne. To znači da je benigna hiperplazija prostate nemaligni, prekomjerni rast stanica prostate. To ne zvuči tako loše dok se ne podsjetimo da uretra, cijev kojom urin izlazi iz mjehura, prolazi kroz prostatu. Kako se hiperplazija razvija, tako se uretra postepeno sužava što dovodi do velikog broja neugodnih i uznemirujućih simptoma.

Što je to?
Benigni (nekancerogeni) rast stanica u prostati.

Opis bolesti
Učestalost BHP povećava se s godinama. Tako je uobičajeno, da se kaže da će "svi muškarci dobiti benignu hiperplaziju prostate ako požive dovoljno dugo". Određeni stupanj BHP prisutan je u 80% muškaraca starijih od 40 godina, a ta se brojka povećava na 95% muškaraca starih od 80 godina.
Do BHP dolazi u periuretralnoj i tranzicijskoj zoni prostate, tj. tkivu koje okružuje uretru u prostati. Rast započinje unutar mišićnih i fibroznih stanica prostate, te se kasnije širi na stanice koje luče tekućinu. Dio tkiva zahvaćenog BHP je u obliku čvorova, a drugi dio je difuzniji. Kako tkivo zahvaćeno benignom hiperplazijom u prijelaznim i periuretralnim područjima raste, gura okolno tkivo u centralne i periferne zone i to tako dugo dok ga ne stisne uz vanjsku čahuru. Rast stanica prostate nastavlja se čak i kad više nema prostora u prostati i to je kada povećani tlak počinje pritiskati uretru i dovoditi do urinarne opstrukcije. Ostali faktori, kao što su mišićna vlakna oko uretre, se kao dio procesa BPH kontrahiraju i doprinose opstrukciji. Kako do hiperplazije dolazi u unutarnjem dijelu prostate koji okružuje uretru, veličina žlijezde ima mali ili nikakav utjecaj na razvoj simptoma. I mala prostata može biti teško začepljena; velika prostata može biti potpuno prohodna.
Još ne postoji zadovoljavajuće objašnjenje za nastanak BHP. Muški bi hormoni mogli igrati određenu ulogu, ali nitko ne zna da li stimuliraju hiperplaziju ili samo pružaju povoljan okoliš za njezin razvoj. Rak prostate, BHP i normalne stanice prostate - svi trebaju dihidrotestosteron (DHT) i ostale androgene za rast i održavanje. Kastracija poboljšava simptome BHP. Sljedeće objašnjenje za BHP bilo bi da razmnožavanje stanica nadmašuje njihovu smrt u određenoj životnoj dobi muškarca. Bez obzira na uzrok, BHP može negativno utjecati na mjehur i na mokraćni sustav općenito. Kako tumor zadire u mokraćnu cijev, pražnjenje mjehura je otežano što zahtijeva jaču kontrakciju mišića stjenke mjehura, detrusora, da bi došlo do istjecanja mokraće. To funkcionira neko vrijeme, a onda detrusor postaje deblji i jači da bi uspješno kompenzirao povećani napor. Te promjene zaostaju i nakon definitivnog operativnog tretmana prostate, što objašnjava zašto kod nekih muškaraca simptomi perzistiraju čak i 12 mjeseci nakon operacije. Na kraju detrusor gubi sposobnost tjeranja mokraće kroz suženu uretru. Mjehur se više ne može potpuno isprazniti i tada se javlja većina simptoma. Ako se takva situacija zadrži, tlak unutar mjehura se povećava i putem mokraćnog sustava prenosi natrag u bubrege što može izazvati njihovo trajno oštećenje, opasno po život. Na sreću, to se rijetko događa zato što većina muškaraca zatraži liječničku pomoć prije nego što dođe do ozbiljnih komplikacija.

Tko oboli?
U rizičnu skupinu spadaju stariji muškarci. I neki drugi faktori mogu igrati ulogu u nastanku BHP. Postoji zanimljiva veza između BHP i pušenja. Manja je vjerojatnost da će pušači oboljeti od BHP. To se isto odnosi na muškarce koji imaju cirozu jetre. U njih je učestalost BHP manja nego u muškaraca sa zdravom jetrom, a liječnici smatraju da je to zbog većih koncentracija ženskih hormona. Bez obzira na razlog, nemojte ovo shvatiti kao poziv na konzumiranje alkohola i pušenje jer ćete tako samo zamijeniti jednu benignu bolest za dvije daleko ozbiljnije. Na kraju, uobičajeno je pitanje da li se uslijed BHP povećava rizik od karcinoma prostate. Nažalost, istraživanja nisu uspjela riješiti taj problem. Neka ispitivanja ukazuju na povećani rizik, neka na nepostojanje, a neka na smanjeni rizik. Najbolji način sažimanja ovih podataka je reći da ne postoji jaka veza između BPH i raka. Međutim jasno je da su faktori rizika jednaki i za BPH i za raka prostate - starija životna dob muškarca. Često BHP i rak koegzistiraju, zbog čega se tkivo uklonjeno tijekom operativnog liječenja BPH, pažljivo pregledava.

Simptomi
Manje od polovice svih muškaraca oboljelih od BPH imaju simptome koji uključuju:

• usporeno ili odgođeno mokrenje
• slabi mlaz
• nepotpuno pražnjenje (podražaj za mokrenjem odmah nakon mokrenja)
• isprekidanost (prekid mlaza tokom pražnjenja mjehura)
• kapanje (kapanje mokraće koje traje nekoliko sekundi pri kraju mokrenja, a znak je da detrusor više ne može zadržati jaki mlaz)
• nokturija (potreba za mokrenjem 2 do 3 puta tijekom noći)
• dizurija (bol pri mokrenju)
• hematurija (prisutnost krvi u mokraći)
• retencija mokraće (zastoj mokraće)
• učestalije mokrenje
• urgentno mokrenje (jak i iznenadan podražaj za mokrenjem)
• inkontinencija (nekontrolirano istjecanje mokraće)

Prostatizam se često koristi kao naziv za niz simptoma izazvanih BHP. Simptomi BHP mogu se podijeliti u dvije kategorije - opstruktivni i iritativni simptomi. Opstruktivni su direktna posljedica utjecaja BHP na uretru, a iritativni su manifestacija nestabilnosti detrusora uslijed opstrukcije. U nekih muškaraca s BHP postoji opstrukcija ali bez simptoma - to je tzv. tihi prostatizam.

Opstruktivni simptomi uključuju usporeno ili odgođeno mokrenje, slabi mlaz, isprekidanost, nepotpuno pražnjenje i kapanje na kraju mokrenja.

Iritativni simptomi uključuju učestalost, noćno mokrenje, urgentno mokrenje, inkontinenciju, dizuriju, hematuriju, infekciju mokraćnog sustava i retenciju mokraće.

Niti jedan od ovih simptoma nije specifičan za BHP. Bilo koji od njih može biti znak neke druge bolesti. Simptomi opstrukcije mogu biti uzrokovani sužavanjem mokraćne cijevi, stezanjem vrata mjehura, kamencima u mjehuru, ili karcinomom prostate ili mjehura. Iritativni simptomi mogu nastati uslijed nestabilnosti mišića m.mjehura-detruzora, infekcije mokraćnog trakta, upale prostate ili dijabetesa.

Simptomi BHP mogu se pogoršati uzimanjem nekih lijekova za liječenje drugih bolesti. Stimulansi, kao neki koji se nalaze u lijekovima za astmu i otčepljenje sinusa, mogu još više suziti mokraćnu cijev. Ostali lijekovi, kao mnogi antispazmolitici, mogu smanjiti sposobnost pražnjenja mokraćnog mjehura. Diuretici i alkoholna pića također mogu pogoršati simptome, te je zato važno liječniku dati popis svih lijekova koje pacijent uzima (uključujući lijekove koji ne idu na recept). Prestanak uzimanja tih lijekova je možda sve što treba učiniti kako bi se uklonili simptomi.

Koje se pretrage mogu napraviti?

• Digitorektalni pregled (pregled prostate prstom kroz zadnje crijevo) otkriva povećanu i mekanu prostatu.
• Može se mjeriti brzina protoka urina (u muškaraca s BHP ona je manja od 10 ml u sekundi).
• Mjerenje ostatnog urina (količina urina preostalog u mjehuru nakon mokrenja).
• Ispitivanje tlaka urina tijekom mokrenja: može se izmjeriti tlak u mjehuru kako bi se potvrdila dijagnoza ili pronašla blokada.
• Moguće je napraviti analizu urina kako bi se provjerilo sadržava li krv ili je li prisutna infekcija.
• Urinokultura u slučaju infekcije
• Cistouretrogram
• Pretraga krvi - antigen specifičan za prostatu (PSA)
• Cistoskopija - promatranje prostate i mjehura

Liječenje

ALFA 1-BLOKATORI:
Današnja terapija benigne hiperplazije prostate uključuje primjenu alfa 1-blokatora: doksazosina (Tonocardin-PLIVA), prazosina i terazosina, lijekova koji su se prije koristili samo za liječenje visokog krvnog tlaka. Ti se lijekovi mogu koristiti za liječenje benigne hiperplazije prostate zato jer opuštaju mišiće vrata mjehura i olakšavaju mokrenje. Od ljudi koji su liječeni alfa 1-blokatorima, 74% je navelo poboljšanje simptoma.

FINASTERID:
Ovaj lijek snižava razinu hormona u prostati i time smanjuje njezinu veličinu. Povećava brzinu protoka urina i time smanjuje simptome benigne hiperplazije prostate. Ponekad je potrebno šest mjeseci da bi došlo do važnijeg poboljšanja. Međutim moguće popratne pojave povezane s upotrebom finasterida uključuju smanjeni spolni nagon (3,3%) i impotenciju (2,5-3,7%).

OSTALI LIJEKOVI:
Antibiotici se mogu primjenjivati za liječenje kroničnog prostatitisa koji obično prati benignu hiperplaziju prostate. Neki su muškarci izvijestili o poboljšanju simptoma nakon kure antibiotika.

OPERATIVNO LIJEČENJE
Operacija je obično indicirana u muškaraca sa simptomima inkontinencije, krvi u urinu, retencije mokraće i rekurentnih infekcija urinarnog trakta. Odabir specifičnog kirurškog zahvata obično ovisi o težini simptoma i veličini i obliku prostate. Kirurško liječenje uključuje transuretralnu resekciju prostate, transuretralnu inciziju prostate i otvorenu prostatektomiju. U tijeku su različita ispitivanja u svrhu procjene djelotvornosti ostalih terapija, kao što su hipertermija, termalna terapija, proteza za prostatu i hormonska terapija.

TURP:
Transuretralna resekcija prostate (TURP) je najčešći kirurški zahvat kod benigne hiperplazije prostate. Izvodi se umetanjem uretroskopa kroz uretru. Osnovna prednost ovog zahvata je da ne uključuje inciziju čime se smanjuje rizik od infekcije. Nakon izvršene transuretralne resekcije prostate, do poboljšanja simptoma u trajanju od 10 do 15 godina došlo je u 88% muškaraca. Impotencija je bila prisutna u 13,6%, a urinarna inkontinencija u 1% muškaraca.

TUIP:
Transuretralna incizija prostate (TUIP) je slična resekciji, ali se obično izvodi u muškaraca koji imaju relativno malu prostatu. Taj se postupak izvodi ambulantno. Na prostati se napravi mali rez kako bi se povećao otvor (lumen) uretre i ušće m.mjehura, čime se poboljšava brzina protoka urina i smanjuju simptomi benigne hiperplazije prostate. Do poboljšanja simptoma je došlo u 80% operiranih muškaraca. Moguće komplikacije uključuju krvarenje, infekciju, strikturu uretre i impotenciju (11,7%).

OTVORENA PROSTATEKTOMIJA:
Otvorena prostatektomija obično se izvodi uz opću ili spinalnu anesteziju. Ovaj zahvat je dugotrajan i potreban je boravak u bolnici u trajanju od sedam do deset dana. Većina muškaraca (98%) je izjavila da je nakon otvorene prostatektomije došlo do poboljšanja simptoma. Moguće komplikacije uključuju impotenciju (16% do 32% ovisno o kirurškom pristupu) i urinarnu inkontinenciju (manje od 1%). Međutim, sve su popularniji postupci u kojima se ne oštećuju živci, jer smanjuju rizik od ovih komplikacija.

Mjere samopomoći mogu biti korisne pri minimalnom stupnju opstrukcije. Uključuju vruće kupke, izbjegavanje alkohola ili prekomjernog uzimanja tekućine (posebno noću), mokrenje pri prvom porivu, redovnu spolnu aktivnosti ili ejakulaciju. Učestalost mokrenja noću smanjit ćete tako što nećete piti nekoliko sati prije nego što pođete na spavanje. Simptomi urinarne inkontinencije mogu se smanjiti raspoređivanjem unošenja tekućine tijekom dana. Izbjegavajte uzimanje velikih količina tekućine odjednom, već radije pijte manje tijekom obroka. Nemojte kupovati lijekove za prehladu i sinuse koji ne idu na recept, a koji sadržavaju sredstva za otčepljenje nosa zato što ti lijekovi mogu pogoršati simptome benigne hiperplazije prostate.

Prevencija
Benigno povećanje prostate je normalni fiziološki proces do kojeg dolazi zbog starenja. Iako predpubertetska kastracija sasvim sigurno sprječava razvoj benigne hiperplazije prostate, to nije izvediva opcija

Što je antraks?
Antraks je zarazna bolest životinja, poznata od davnina. Sinonimi su crni prišt (za kožni oblik) i bedrenica (za životinje)
Uzročnik antraksa je bakterija Bacillus antracis, čije spore mogu preživjeti na tlu i u životinjskim produktima desetljećima. Preživači (goveda, koze, ovce, konji) su najviše prijemljivi a najčešće se zaraze jer mogu pojesti spore koje postoje na tlu. Cijepljenje životinja i uklanjanje bolesnih i zaraženih znatno je smanjilo učestalost obolijevanja od antraksa. No bez obzira na to spore antraksa mogu se naći na uzorcima tla u cijelom svijetu.

Kako se čovjek može zaraziti antraksom?
Čovjek se može zaraziti kroz kožu, nakon konzumiranja zaražene hrane ili udisanjem spora, pa tako nastaju kožni oblik koji je najčešći, plućni antraks ili crijevni oblik antraksa. Potrebno je udahnuti nekoliko tisuća spora da bi se razvio plućni antraks. Nekada su od plućnog antraksa obolijevali radnici koji su prerađivali vunu.
Crijevni oblik antraksa može se javiti ako se konzumira zaraženo meso.

Simptomi antraksa
Simptomi ovise o tome kako se osoba zarazila. Pošto je najčešći put zaraze kroz kožu, obično se na koži javi crvena-smeđa kvržica koja svrbi. Nakon nekoliko dana oko nje razvije se crvenilo i želatinozna oteklina, a nakon toga u središtu se razvije otvoreni čir iz kojeg izlazi sukrvica. Na tom mjestu stvori se crna krasta (otuda naziv "crni prišt"). Može se javiti povećanje limfnih čvorova , malaksalost, bolovi u mišićima, glavobolja, vrućica i povraćanje. Liječenje antibioticima može dovesti do potpunog ozdravljenja, a neliječeni slučajevi mogu završiti smrću (jedan od 10 oboljelih)
Kod udisanja spora antraksa početni simptomi mogu nalikovati gripi, no nakon nekoliko dana opće stanje se naglo pogoršava, javljaju se problemi s disanjem, izljev u plućima, a vrlo brzo šok i gubitak svijesti. Plućni oblik je najsmrtonosniji oblik antraksa.
Crijevni oblik antraksa obično počinje mučninom i povraćanjem, zatim se javljaju jaki bolovi u trbuhu, povraćanje krvi, jaki proljev, te se razvije šok. Neliječeni crijevni oblik također može završiti smrću.

Liječenje antraksa
Prvo treba prepoznati da se radi o antraksu i što prije ga početi liječiti. Liječenje se provodi antibioticima, a traje obično 7 do 14 dana. Zbog straha od antraksa nikako se ne smiju uzimati antibiotici na svoju ruku unaprijed.

Kako se zaštititi od infekcije antraksom?
Antraks u ljudi vrlo je rijetka bolest. U nekim dijelovima svijeta npr. u afričkoj državi Zimbabve svojedobno se razvila prava epidemija antraksa (1979- 1985) s čak 10 000 oboljelih i to uglavnom kožnog oblika.
Antraks se smatra idealnim bio-oružjem jer nije dokazan prijenos s čovjeka na čovjeka, već se zarazi samo osoba koja je bila izložena sporama. Spore mogu preživjeti vrlo dugo. U toku drugog svjetskog rata britanska vojska eksperimentirala je sporama antraksa na jednom izoliranom otoku blizu škotske obale i spore su preživjele 36 godina.

Osobe koje su izložene visokom riziku (veterinari koji rade s bolesnom stokom, laboratorijski radnici koji rade s antraksom, radnici u industriji vune) mogu se cijepiti protiv antraksa
Ako ste putovali u zemlje u kojima je antraks još uvijek jedna od vladajućih bolesti (neke zemlje Afrike), kontaktirajte epidemiološku službu.

Što je meningitis? (Definicija)
Infekcija koja uzrokuje upalu ovojnica mozga (meninga) i kralježnične moždine.

Opis bolesti (uzroci, učestalost, fiziologija)
Meningitis uzrokuju virusi, bakterije, gljivice i iritativno djelovanje kemijskih supstancija. Najčešći uzrok bakterijskog meningitisa su bakterijske infekcije u ostalim dijelovima tijela koje se putem krvi šire na mozak ili kralježničnu moždinu. Postoji više vrsta meningitisa, a najčešće se dijele na akutni virusni i bakterijski, te subakutni i kronični meningitis (npr. tuberkulozni, kriptokokni, sifilitički,...) koji su blažeg i dužeg tijeka. Akutni bakterijski meningitis je vrlo teška bolest koja se mora odmah početi liječiti kako bi se spriječila trajna oštećenja. Bakterije koje najčešće uzrokuju meningitis su Neisseria meningitidis (meningokok), Streptococcus pneumoniae (streptokok), Haemophilus influenzae u djece (sve rjeđe nakon uvođenja cijepljenja).

Tko obolijeva (faktori rizika)?
Uobičajeni virusni meningitis je blaži i javlja se češće od bakterijskog meningitisa. Zahvaća ljude mlađe od 30 godina. Sedamdeset posto infekcija javlja se u djece mlađe od 5 godina. Najčešće je enterovirusni. Druge su vrste virusnog meningitisa rjeđe, ali i ozbiljnije. Meningokok (uzročnik bakterijskog meningitisa) se nalazi u nosu i ždrijelu kod 5 % ljudi. Samo mali broj ih obolijeva. Meningokokni meningitis se može pojaviti u epidemijama u zatvorenim grupama, npr. školama s učeničkim domovima i vojarnama.
Pneumokok je najčešći uzrok meningitisa u odraslih. Rizičnu skupinu čine alkoholičari, osobe s kroničnom upalom uha, sinusa, zatvorenom ozljedom glave, pneumonijom ili osobe bez slezene.

Simptomi:
Upala dišnih putova obično prethodi vrućici, glavobolji, ukočenom vratu i povraćanju. Dodatni simptomi koji mogu biti povezani s ovom bolešću su: osjetljivost na svjetlo (fotofobija), promijenjeno stanje svijesti (preosjetljivost, nemir, smetenost, pospanost do kome), zatim bolovi u vratu i mišićima, poremećaj govora i drugi.
Kod male djece u dobi od 3 mjeseca do 2 godine simptomi su manje predvidljivi. Vrućica, povraćanje, iritabilnost, grčevi cijelog tijela, krikovi i napetost fontanele najčešći su simptomi, a kočenje vrata može i izostati.

Koje pretrage može napraviti liječnik?

• lumbalna punkcija i pregled cerebrospinalnog likvora (glukoza, broj stanica, izolacija uzročnika);
• rendgenska snimka glave, sinusa i grudnog koša;
• CT glave zbog mogućih apscesa ili duboke otekline mozga.

Liječenje
Liječenje meningitisa provodi se u bolnici. U liječenju bakterijskog meningitisa koriste se antibiotici, ovisno o bakteriji uzročniku meningitisa. Antibiotici nisu djelotvorni u liječenju virusnog meningitisa. Za liječenje sekundarnih simptoma, edema mozga, šoka, i epileptičnih napada bit će potrebni i drugi lijekovi.

Komplikacije:
Ukoliko se meningitis ne liječi ili se bolest zakomplicira može uzrokovati:

• gubitak sluha;
• oštećenje mozga;
• gubitak vida;
• gluhoću;
• padavicu;
• slabost udova (pareze).

Kod sumnje na meningitis, odmah se mora zatražiti liječnička pomoć! Rano liječenje ključ je za dobar ishod.

Prevencija:

• Cijepljenje protiv Haemophilusa influenzae (djeca u dobi od 2 mjeseca do 4 godine). Cijepljenje kod nas još nije obvezatno, ali je dostupno.
• Članovi obitelji i ostali koji su bili u bliskom kontaktu s oboljelim od meningokoknog meningitisa trebaju primiti antibiotik (rifampicin).

Alergijski i imunološki poremećaji
Što je atopijski dermatitis?

Atopijski dermatitis je kronična (dugotrajna) bolest koja pogađa kožu. Riječ "dermatitis" označava upalu kože. "Atopijski" se odnosi na grupu bolesti koje su nasljedne (koje potječu iz obitelji) i često se pojavljuju s drugim bolestima, uključujući astmu, alergije uz visoku temperaturu, te atopijski dermatitis.
Neurodermitis je pojava crvenila i suhe kože, uz prisutan i jak svrbež, povremeno i rane na zahvaćenim mjestima, nastale uslijed češanja. Crvenilo, vlaženje, stvaranje krusta na licu, na tjemenu, nogama i rukama i u pelenskoj regiji glavni su simptomi bolesti u prvih nekoliko mjeseci života.
Atopijski dermatitis najčešće pogađa djecu i mlade ljude, ali može nastaviti i u starijoj dobi. U većini slučajeva, postoje periodi kada je bolest pogoršana, nazvani egzerbacijski periodi ili plamteći periodi, iza kojih slijede periodi kada se koža popravlja ili potpuno čisti, a to su remisijski periodi.
U ranoj dobi najčešće se radi o alergiji na hranu koju djeca uglavnom "prerastu" iako im koža često ostaje suha i osjetljiva. Najčešće se radi o alergiji na agrume (naranče, mandarine, limun), konzervanse u hrenovkama, paštetama, suhomesnatim proizvodima, ponekad na svinjsko meso i prerađevine, čak i piletinu i bjelanjak jajeta češće nego žumanjak. Alergija (neurodermitis) može biti i na neke deterdžente koje koristite za pranje rublja, a osobito je izražena na omekšivače.

Epidemiologija
Atopijski dermatitis ima visoku učestalost. Oko 2% ukupne populacije boluje od atopijskog dermatitisa. To je bolest koja pogađa mlade, većina pacijenata su djeca.

Faktori rizika
Izlaganjem nadražujućim sredstvima (detergenti, omekšivači, sapuni...) može pogoršati simptome, kao što može i sušenje kože, izlaganje vodi, temperaturne promjene i stres.

Znakovi i simptomi
Simptomi se razlikuju od osobe do osobe. Najuobičajeniji simptomi su suha koža koja svrbi, kraste iza ušiju i osip na obrazima, rukama i nogama. Kod atopijskog dermatitisa važan faktor je koža koja svrbi (pruritus) jer češanje i trljanje pogoršavaju upalu kože karakterističnu za tu bolest. Način na koji atopijski dermatitis utječe na kožu može se razlikovati po raznim oblicima pruritusa i posljedičnim kožnim infekcijama. Neki ljudi imaju crvenu, zagrijanu kožu jer je imunosni sistem kože jako aktiviran. Kod drugih se razvija slijepljena i paperjasta koža kao rezultat neprekidnog češanja i trljanja. Ovo stanje se naziva lihenifikacija. Kod nekih ljudi razvijaju se na koži pjege ili male izdignute kvrge. Kada se pjege češaju, mogu se otvoriti (ekskorijacije) i postati krastave i inficirane. Ova stanja također se mogu naći kod ljudi bez atopijskog dermatitisa ili kod onih sa drugim tipovima kožnih poremećaja. Atopijski dermatitis također može pogoditi kožu oko očiju, kapke, obrve i trepavice. Češanje i trljanje područja oko očiju može prouzrokovati promjenu izgleda kože. Neki ljudi s atopijskim dermatitisom razviju dodatni sloj kože koji se zove atopijski nabor ili Dennie-Morgannov nabor. Kod drugih ljudi postoji hiperpigmentacija kapaka što znači da koža na njihovim kapcima potamni od upale ili visoke temperature (alergijski sjaj). Šarene obrve i trepavice također su rezultat grebanja i trljanja. Koža osobe s atopijskim dermatitisom gubi previše vlage iz epidermalnog sloja koža postaje jako suha, a obrambena sposobnost je smanjena. Dodatno, pacijentova koža je jako osjetljiva na pojavu infekcija, kao što su stafilokokne i streptokokne kožne infekcije i bradavice, herpes simplex, te molluscum contagiosum (kožni poremećaj uzrokovan virusima).

Dijagnostički postupak
Dijagnoza se prvotno temelji na pojavama na koži. Liječnik treba pregledati rane da bi odbacio druge moguće uzroke. Može se učiniti biopsija oštećenja kože, ali nije uvijek potrebna da bi se postavila dijagnoza. Osjetljivost je genetska, ali poremećaji su izazvani raznim poremećajima iz okoline. Bolesnici imaju često povišenu razinu eozinofila i alergijskih protutijela IgE, ali je razlog tomu nepoznat.

Liječenje
Konzultirajte se sa svojim liječnikom oko dijagnoze atopijskog dermatitisa jer može ga biti teško razlikovati od drugih kožnih poremećaja. Liječenje treba voditi liječnik. Cilj liječenja je smanjiti i ukloniti simptome. Liječenje može varirati ovisno o pojavi (stupnju) rana (akutne rane koje cure, suhe ugrijane rane, ili kronične suhe slijepljene rane) jer se svaka liječi različito. Dječji ekcem obično postaje blaži s godinama i često nestaje nakon 3 ili 4 godine. Atopijski dermatitis često se uspješno liječi kod kuće. Liječenje je osmišljeno na temelju kronične prirode bolesti. Bilo što, što pogoršava simptome treba izbjegavati kad god je to moguće, uključujuću bilo koje alergene u hrani i nadražujuća sredstva iz okoline kao što su vuna i sintetika. Suha koža često pogoršava stanje, tako da kupanje i korištenje sapuna treba biti smanjeno. Promjene temperature i stres mogu uzrokovati znojenje i promjene u krvnim žilama u koži, što također pogoršava stanje. Ako izbjegavanje nadražujućih sredstava ne smanji simptome, liječenje se može primijeniti na lokalizirana područja kože (topično). Lokalizirano liječenje rana koje cure može uključivati umirujuće losione, blage sapune ili mokre obloge. Blagi losioni protiv svrbeža ili topični steroidi (kortikosteroidi male topične snage) mogu umiriti manje akutna područja ili osušiti ljuskaste rane. Kronična slijepljena područja mogu se liječiti uljima ili kremama koje sadrže katranske sastojke, topične steroide, sastojke koji podmazuju ili omekšavaju kožu, ili druge sastojke. kortikosteroidi za sistemsku primjenu mogu se propisati za smanjenje upale u nekim teškim slučajevima.
Ako primijetite da se stanje nakon konzumiranja neke hrane pogoršalo ukinite tu namirnicu na neko vrijeme, pa ponovo uvedite nakon nekoliko tjedana.
Ako je pogoršanje nastalo kao nadražaj na deterdžente, ispirati rublje dva puta da se bolje ispere deterdžent, a svakako izbjegavati omekšivač kod pranja djetetovog rublja.

Prevencija
Specifična prevencija ne postoji. Moguće je:
- Spriječiti grebanje ili trljanje kad god je to moguće
- Zaštiti kožu od pretjerane vlage, nadražujućih sredstava, umjetne odjeće
- Zadržavajte hladnu, stabilnu temperaturu i stalan stupanj vlage
- Ograničite izlaganje prašini, cigaretnom dimu, peludi i životinjskoj dlaci
- Prepoznajte i ograničite emocionalni stres

Ljeto je godišnje doba kad ima puno sunca koje pomaže ovim bolesnicima, osobito koristi more, a i promjene su izložene zraku. Svaka promjena klime, odlazak na more ili planine dobro čine ovim bolesnicima.
Što se tiče održavanja kože uglavnom se tuširajte. U kadu kod kupanja nemojte stavljati pjenu ili šampon jer će to dodatno isušiti kožu. Dobro je u kadicu za kupanje staviti samo par kapi maslinovog ulja što će koži dati potrebnu masnoću i elastičnost. Kožu mažite preporučenim kremama. Svakako kupujte pamučnu odjeću jer promjene na koži jako svrbe.

Bolesti srca i krvožilnog sustava
Definicija
Ateroskleroza je najčešća i najozbiljnija bolest u skupini bolesti nazvanoj arterioskleroze- bolesti za koje je karakteristično da arterijska stijenka postaje stanjena i slabije elastična. U aterosklerozi to je konkretno uzrokovano stvaranjem zadebljanja (ateroma) u unutarnjim slojevima arterijske stijenke, što može smanjiti ili opstruirati (onemogućiti) protok krvi. Učestalost ateroskleroze se povećava kod žena u postmenopauzi i time se približava učestalosti kod muškaraca iste dobi. Bolesti krvnih žila koje zahvaćaju mozak, srce, bubrege i druge vitalne organe i ekstremitete je vodeći uzrok obolijevanja i smrtnosti u SAD-u i u većini zapadnih zemalja. Smrtnost zbog koronarne bolesti (bolest krvnih žila srca) među muškarcima, bijelcima, u dobi između 55. i 64. godine iznosi 1/100.

Pretpostavlja se da ateroskleroza nastaje zbog povećane koncentracije masnih tvari- lipoproteina LDL u krvi s jedne strane i oštećenja endotela (unutarnji sloj arterijske stijenke-prvi uz krv koja protječe) izazvano različitim mehanizmima s druge strane. Najvažniji faktori rizika za nastajanje ateroskleroze su dob, muški spol i prerana ateroskleroza u obiteljskoj anamnezi.

Ostali faktori rizika su: povišena razina lipoproteina niske gustoće (LDL) i snižena razina lipoproteina visoke gustoće (HDL), hipertenzija, pušenje, šećerna bolest, prekomjerna tjelesna težina, fizička neaktivnost, povećana razina homocisteina koja može uzrokovati oštećenje endotela, te infekcija bakterijom Chlamydiom pneumoniae koje također može imati ulogu u nastajanju oštećenja endotela.

Klinička slika
Ateroskleroza se obično ne dijagnosticira dok ne nastane kritična stenoza (suženje), tromboza (začepljenje krvne žile ugruškom nastalim otrgnućem ateroma), aneurizme (rascjep stijenke arterije) ili embolija (zaustavljanje ugruška u plućima). Simptomi bolesti se obično postupno razvijaju kako raste aterom i zatvara lumen krvne žile. Pri tome je prvo uočljiva nemogućnost dodatne opskrbe krvlju pojedinih organa pri povećanim potrebama, što se manifestira stezanjem srčanog mišića u fizičkom naporu (angina pectoris), bolne pulsacije u ekstremitetima (intermitentne klaudikacije).

Ukoliko dođe do naglog začepljenja velike arterije i simptomi su puno dramatičniji npr. ishemijski cerebrovaskularni inzult (moždani udar nastao začepljenjem krvne žile u mozgu ugruškom nastalim otrgnućem ateroma)

Dijagnostička obrada
Ateroskleroza se dijagnosticira na temelju navedenih simptoma i znakova, a treba na nju posumnjati i ukoliko su prisutni neki faktori rizika. Opstrukcija ateromom može se potvrditi arteriografijom (pretraga krvnog protoka u žilama pomoću kontrasta) ili doplerskom ultrasonografijom (vrsta ultrazvučne pretrage gdje je razlika u protoku krvi kroz krvnu žilu, obzirom na aterom, definirana različitim bojama u prikazu na ekranu)

Liječenje
Liječenje ateroskleroze usmjereno je zapravo na liječenje njenih komplikacija: infarkt miokarda, angina pectoris, aritmije, moždani udar itd. Stoga je ovdje iznimno važna prevencija u koju spadaju mjere smanjivanja faktora rizika koji mogu pogodovati razvoju ateroskleroze. Važna je dakle pravilna ishrana bez prekomjernog unošenja masnoća i šećera, fizička aktivnost, reguliranje tjelesne težine i krvnog tlaka, nepušenje.

Alergijski i imunološki poremećaji

Što je astma?
Astma je kronična opstruktivna upalna bolest dišnih putova koja uzrokuje probleme pri disanju.
Karakteriziraju je neprimjereno jak imunološki odgovor i kronična upala traheobronhalnog stabla. Bolest se javlja u epizodama, tj. akutna pogoršanja bolesti izmjenjuju se periodima u kojima nema simptoma astme. Do napadaja dolazi pri pogoršanju upale, obično jer je u neposrednoj okolini prisutan neki iritirajući čimbenik ili provokativni faktor astme.

Što uzrokuje astmu?
Naslijeđe može igrati odrednu ulogu u nastanku astme, ali postojanje astme u obitelji ne znači da ćete definitivno i vi ili vaše dijete oboljeti od astme.

Nasljeđuje se sklonost prema bolesti, a ne sama bolest!
Astma se često prvi put javlja u djetinjstvu i zahvaća više dječake nego djevojčice. Atopija i/ili alergije u obitelji najveći su rizični faktori za razvoj te bolesti u djece. (Atopija je genetska sklonost imunog sustava da proizvodi antitijela na uobičajene alergene, što dovodi do simptoma alergije). Atopijski dermatitis (ekcem) i alergijski rinitis (peludna groznica) mogu služiti kao ključni pokazatelji rizika razvoja astme u dojenčadi i male djece.

Kako nastaje astma?
Nisu svi oblici astme alergijski niti sve alergije dovode do astme.
Astma se može pojaviti na različite načine. Međutim, temeljni mehanizam koji dovodi do simptoma astme je složena imunološka reakcija našega dišnog sustava na raznovrsne alergene iz neposredne okoline, pri čemu se razvija upalna reakcija i oslobađaju kemijski posrednici upale.

Klasifikacija astme

1. Alergijska astma

Alergeni i provokativni faktori:

• grinja Dermatophagoides pteronyssinus (glavni alergen u kućnoj prašini i posteljini)
• dlaka, perje i epitelni otpaci životinja
• plijesni
• pelud drveća, trave i korova

2. Ne-alergijska astma
Alergeni i provokativni faktori:

• cigaretni dim
• sredstva za čišćenje u domaćinstvu
• parfemi i mirisi
• unutarnji i vanjski onečišćivači zraka

3. Profesionalna astma
Alergeni i provokativni faktori:Faktori koji ubrzavaju razvoj astme uključuju izloženost parama, kemikalijama, smolama, prašini, insekticidima, dimovima i ostalim supstancijama na radnom mjestu.

4. Astma inducirana tjelesnom aktivnošću
Alergeni i provokativni faktori:Vježbe koje uključuju udisanje hladnoga i suhog zraka (trčanje zimi) mogu dovesti do astme inducirane tjelesnom aktivnošću.

5. Astma inducirana aspirinom (ili dodacima hrani)
Alergeni i provokativni faktori:Značajan broj ljudi osjetljiv je na nesteroidne protuupalne lijekove, konzervanse (sulfiti, tartrazin) i ostale dodatke hrani.

Koji su simptomi astme?
Nakon izloženosti alergenima ili faktorima rizika astme simptomi se najčešće javljaju naglo ili se u rjeđim slučajevima razvijaju tijekom nekoliko sati ili dana. Klasični simptomi napadaja astme su: kašljanje, otežano disanje-zaduha (dispneja) i zviždanje u bronhima i plućima uz naglašeno produžen izdisaj. Prije početka napadaja astme, može doći do iritacije nosa i grla. Neki ljudi najprije osjete pritisak u prsima, bol ili podražajan kašalj. Napadaj obično počne hripanjem i ubrzanim disanjem. Kako se ono pogoršava, svi dišni mišići postaju aktivniji. Mišići vrata se stežu, te govor postaje otežan ili nemoguć. Kraj napadaja je često obilježen kašljem s iskašljavanjem guste sluzi. Astma se obično pogoršava noću, a napadaji se javljaju između 2 i 4 sata ujutro.

Kako spriječiti astmu ili daljnje pogoršanje bolesti?
Astma se može spriječiti. U djece u čijih je obitelji zabilježena astma ili atopija, početni razvoj astme vrlo se vjerojatno može spriječiti izbjegavanjem izloženosti pasivnom pušenju i kućnoj prašini, alergenima u hrani, peludi, te alergenima koji potječu od mačaka ili drugih životinja.

Novi pristupi terapiji astme pomažu bolesnicima da spriječe većinu napadaja, riješe se problematičnih noćnih i dnevnih simptoma i ostanu fizički aktivni.
Da bi se postigla kontrola astme, potrebno je:

• odabrati odgovarajuće lijekove i individualno ih dozirati;
• usvojiti dugoročni pristup liječenju astme;
• liječiti akutne napadaje astme;
• identificirati i izbjegavati faktore koji pogoršavaju astmu;
• pratiti i prilagođavati terapiju prema težini simptoma bolesti.

Dvije vrste lijekova pomažu u liječenju i kontroli astme:

Lijekovi za dugoročnu prevenciju koji sprječavaju pogoršanje simptoma i daljnje napredovanje bolesti, te preveniraju akutne napadaje astme (posebno protuupalna sredstva). Lijekovi za dugoročnu kontrolu uključuju lijekove za inhaliranje i za oralnu primjenu: kortikosteroidi, beta2-agonisti s produženim djelovanjem, teofilin s postupnim otpuštanjem, kromoni i antileukotrieni.

Lijekovi za brzo ublažavanje simptoma koji svojim brzim djelovanjem otvaraju dišne putove opuštajući mišiće koji se oko njih napinju tijekom napadaja.
Za brzo ublažavanje akutnih simptoma i napadaja astme primjenjuju se bronhodilatatori kao što su beta2-agonisti kratkog djelovanja, antikolinergici, teofilin kratkog djelovanja, te adrenergici za teške astmatske napadaje ili status asmatikus.

Zarazne bolesti
Definicija
Infekcija uzrokovana crvom, Ascaris lumbricoides, koja u početku uzrokuje plućne, a zatim crijevne smetnje.

Opis bolesti
Ovo je najčešća crijevna infekcija uzrokovana crvima. Najviše je ima u tropskim i suptropskim područjima. Pretpostavlja se da je na svijetu zaraženo oko milijardu ljudi, od kojih će svake godine umrijeti otprilike 20000.
Najčešće je nalazimo na područjima gdje je loša osobna higijena i loši sanitarni uvjeti, ili gdje se ljudske fekalije koriste za gnojenje tla. Infekcija nastaje pri konzumiranju hrane ili pića zagađenog malim okruglim jajašcima.
Iz jajašca u dvanaesniku izlaze ličinke koje se probijaju kroz stjenku tankog crijeva i putuju krvotokom do srca i pluća. Penju se bronhalnim stablom do ždrijela gdje se ponovno progutaju i vraćaju u tanko crijevo. Tu se tek razvijaju u odrasle crve. Razvojni ciklus je završen za oko 2 mjeseca. Odrasli crvi žive u crijevu gdje legu jajašca koja se izlučuju stolicom. Odrasli crvi mogu živjeti 6-12 mjeseci.

Rizični faktori
Infekcija je moguća u svim dobnim skupinama, no djeca su češće zahvaćena, tj. imaju više kliničkih simptoma bolesti.
Osobe koje jedu neoprano i nekuhano povrće u područjima gdje se ljudski izmet koristi kao gnojivo su u najrizičnijoj skupini.

Simptomi
Prolaskom ličinki kroz pluća larve mogu izazvati simptome "verminozne pneumonije", tzv. Löfflerov sindrom (eozinofilna pneumonija).
Odrasli crvi uzrokuju obično probavne smetnje. No, ne mora biti prisutan niti jedan simptom od najčešćih ovdje navedenih:

• crvi u stolici
• povraćanje crva
• izlazak odraslog crva kroz usta ili nos
• malo povišena tjelesna temperatura ili blaga vrućica
• kašalj
• krvavi iskašljaj
• sviranje u prsima
• nedostatak zraka
• kožni osip
• povraćanje
• bol u trbuhu

Čak i umjerene infekcije u djece uzrokuju pothranjenost ili malnutriciju. Djeca imaju slabi apetit, ali nije poznato zašto do toga dolazi.

Koje pretrage može napraviti liječnik?
Dijagnoza se postavlja nalazom karakterističnih jajašaca u stolici. Ponekad se odrasli crvi izbace stolicom ili povraćanjem, a ličinke se mogu naći u iskašljaju.
Povećan broj eozinofila u krvi (eozinofilija) značajna je u vrijeme kada ličinke prolaze kroz pluća, a kasnije se nalaz gubi.

Liječenje
Sve infekcije treba liječiti. Najvažnije je eliminirati crve lijekovima, tzv. antihelminticima. Lijekovi izbora su mebendazol i albendazol. Mebendazol se ne smije davati u trudnoći.

Komplikacije
Teške infekcije, osobito u djece, uzrokuju grčeve u trbuhu. Nakupina spletenih crva može dovesti do opstrukcije (začepljenja crijeva).
Ponekad se crvi mogu kretati i u drugim smjerovima, tzv. aberantno kretanje odraslih crva, i napraviti opstrukciju te izazvati sljedeće simptome: upalu žučnih vodova, upalu žučnjaka, jetreni apsces, upalu gušterače, slijepog crijeva. Ovo pokretanje može potaknuti vrućica.

Prevencija
Poboljšana sanitacija i higijena u zemljama u razvoju smanjit će rizik infekcije. U područjima gdje je askarioza jako česta preporuča se rutinska ili preventivna (profilaktička) primjena antihelmintika.

Uvod
Osteoartritis (OA) je jedan od najčešćih medicinskih problema u svijetu, glavni je razlog za izgubljeno radno vrijeme i ozbiljan gubitak radne sposobnosti mnogih ljudi. Iako je artritis uglavnom bolest odraslih, mogu oboljeti i djeca.

Što je to?
Osteoartritis, ponekad nazvan degenerativni artritis, degenerativna bolest zglobova ili, jednostavno artroza, čini gotovo polovicu svih vrsta artritisa i karakterizira ga uništavanje zglobne hrskavice.

Opis bolesti
Hrskavica je dio zgloba koji oblaže krajeve kostiju. Uništavanje hrskavice uzrokuje trljanje kostiju jedne o drugu, što uzrokuje bol i gubitak pokreta. U mnogim slučajevima, u osteartritičnim zglobovima mogu se razviti koštane izrasline nalik na mamuze, nazvane osteofiti.

Postoje mnogi faktori koji uzrokuju OA. Iako su godine rizični faktor, istraživanja su pokazala da OA nije neizbježan dio starenja. Pretilost može dovesti do osteoartritisa u koljenima. Također, ljudi sa sportskim ozljedama, ozljedama zbog aktivnosti na poslu, te zbog nezgoda imaju povećan rizik od razvoja OA.

Genetika ima ulogu u razvoju OA, pogotovo u rukama. Neki ljudi mogu biti rođeni sa defektnom hrskavicom ili sa malim defektima u načinu na koji su spojeni zglobovi. Kako osoba stari, ti defekti mogu uzrokovati rano uništavanje hrskavice u zglobu. U procesu uništavanja hrskavice, može postojati upala sa oslobađanjem enzima i većim oštećenjima hrskavice.

Tko obolijeva?
Najčešće pogađa ljude srednje i starije dobi, a žene su češće pogođene nego muškarci.

Simptomi
Ako imate osteoartritis, možete osjetiti ove simptome:

• bol u zglobovima za vrijeme ili poslije kretanja
• neugodu u zglobu prije ili za vrijeme promjene vremena
• oticanje i ukočenost zglobova, pogotovo nakon kretanja
• koštane izbočine na sredini ili na kraju zglobova prstiju ili baze palca
• gubitak fleksibilnosti zgloba

Akutna bol ranog osteoartritisa može izblijediti unutar svoje pojave, ali se može vratiti ako previše koristite pogođeni zglob. Ako niste bili ozlijeđeni ili vam zglob nije bio pod neuobičajenim stresom, neobično je da osteoartritis pogodi čeljust, ramena, laktove, članke ruku ili nogu. Područja koja ovo stanje tipično pogađa su:

• Prsti. Koštani čvorovi mogu povećati vaše zglobove na prstima stvarajući kvrgave oblike. U ranoj fazi bolesti, zglobovi mogu biti osjetljivi, bolni i ukočeni. Nakon 1 do 2 godine, bol se često povlači, ostavljajući samo koštane kvrge koje utječu samo na pokretljivost zglobova na krajevima vaših prstiju. Za te kvrge je tipično da su familijarne i češće pogađaju žene nego muškarce.
• Kralježnica.Sporo izlizivanje diskova između kralježaka može uzrokovati bol u leđima i vratu te ukočenost.
• Zglobovi koji djeluju kao uporišta težine.Dijelovi vašeg tijela koji nose glavninu vaše težine, kukovi, koljena i stopala su najosjetljiviji na osteoartritis. Kako se hrskavica lagano izlizuje tijekom nekoliko godina, kod vas se može razviti kronična bol ili različite količine neugode kada stojite ili hodate. Također se može pojaviti oticanje, posebno u koljenima.

Koje pretrage se mogu napraviti?
Liječnici postavljaju dijagnozu OA temeljem kliničkog pregleda, te prisutnih znakova i simptoma. Rendgensko snimanje se koristi za potvrdu dijagnoze. Većina ljudi iznad 60-te pokazuju bolest na rendgenskim snimkama, a jedne trećina njih ima stvarne simptome.

Liječenje
Ciljevi liječenja su osigurati olakšanje od bolova, povećanje opsega kretnji i pojačati snagu. Postoji nekoliko vrsta liječenja:

Lijekovi
Mnogi lijekovi bez recepta, uključujući acetilsalicilnu kiselinu (npr. Andol) ili ibuprofen (česti protuupalni lijekovi), mogu biti korišteni za učinkovitu kontrolu boli i upale kod artritisa. Lijekovi na recept (npr. diklofenak) za liječenje osteoartritisa su također dostupni. Liječnik odabire lijek uzimajući u obzir tip artritisa, njegovu jačinu i općenito fizičko zdravlje pacijenta. Pacijenti s vrijedom želuca ili dvanaesterca, astmom, bolestima bubrega ili jetre ne bi smjeli uzimati protuupalne lijekove. Injekcije tekućeg kortizona direktno u zglob mogu privremeno olakšati bol ili oticanje. Važno je znati, međutim, da često ponavljanje injekcija u isti zglob nije preporučljivo jer može oštetiti zglob i imati neželjene nuspojave.

Zaštita zgloba
Štapovi, štake, hodalice ili učvršćenja mogu pomoći olakšanju od stresa i napetosti artritičnih zglobova. Metode učenja obavljanja dnevnih aktivnosti koje su manje stresne i bolne za zglobove također mogu biti od pomoći. Određene vježbe i fizikalne terapije mogu i trebaju se koristiti da bi se smanjila ukočenost, i da bi se ojačali mišići oko zglobova.

Operacija
Općenito, ortoped će se za operaciju odlučiti kada druge metode nekirurškog liječenja nisu uspjele. Liječnik i pacijent će odabrati tip operacije prema tipu artritisa, njegovoj ozbiljnosti i pacijentovom fizičkom stanju. Kirurške procedure uključuju:

• artroskopsku toaletu zahvaćenog zgloba
• kirurško ispravljanje angularnih (kutnih) deformiteta zglobova
• ugrađivanje totalne endoproteze zgloba (tzv. "umjetni zglobovi")
• spajanje krajeva kostiju u zglobu, kako bi se spriječilo kretanje zgloba, i na taj način olakšala bol u zglobu

Prognoza
Trenutno, većina tipova artritisa se ne može izliječiti. Znanstvenici nastavljaju napredovati u potrazi za najvažnijim uzrocima glavnih tipova artritisa. U međuvremenu, ortopedi u suradnji sa drugim liječnicima i znanstvenicima razvijaju mnoge učinkovite načine liječenja osteoartritisa.

U većini slučajeva, osobe s artritisom mogu nastaviti sa svakodnevnim životnim aktivnostima. Programi vježbanja, protuupalni lijekovi, te redukcija težine za pretile osobe su uobičajene mjere za smanjenje boli, ukočenosti i poboljšanje funkcije. Kod ljudi sa teškim slučajevima artritisa, ortopedska operacija često može osigurati veliko olakšanje boli i uspostaviti izgubljenu funkciju zgloba. Ugrađivanje totalne endoproteze obično omogućava osobi s teškim artritisom u kukovima ili koljenu hodanje bez boli ili ukočenosti.

Bolesti srca i krvožilnog sustava

Klinička slika
Aritmije se mogu očitavati palpitacijama (osjećaj lupanja srca) ili težim simptomima uzrokovanim hemodinamskim poremećajima (poremećaj krvotoka). Palpitacije mogu nastati zbog pojačane snage kontrakcije srca ili zbog poremećaja srčanog ritma. Aritmije dužeg trajanja, bradikardije ili tahikardije, često uzrokuju vrtoglavice i gubitak svijesti, što može onesposobiti pacijenta ili ga životno ugroziti. U tom slučaju potrebna je hitna obrada i hospitalizacija.

Vrste aritmija:

Atrijske ekstrasistole - preuranjeni otkucaji srca (atrija- srčane pretklijetke), česti i kod normalnih osoba, rijetko uzrokuju simptome, ukoliko su potrebni lijekovi, beta - blokatori su učinkoviti.
Undulacija atrija - brz, nepravilan ritam atrija, učinkoviti lijekovi digoksin, verapamil, te beta - blokatori.
Trajna fibrilacija atrija - trajno brzi, nepravilni otkucaji atrija, bolesnik osjeća nelagodu i pritisak u prsima, može se javiti nemoć ili nedostatak zraka, a postoji i prijetnja od sistemske embolije, pa se daje antikoagulacijska profilaksa. U liječenju se koristi verapamil i beta - blokatori.
Paroksizmalna fibrilacija atrija - intermitentan, brz i nepravilan atrijski ritam, simptomi često vrlo neugodni zbog dramatičnih promjena srčane frekvencije i ritma.
Atrijska tahikardija - ubrzan, pravilan ritam atrija.
Ventrikulske ekstrasistole - preuranjeni otkucaji / kontrakcije ventrikula (srčane klijetke)
Ventrikulska tahikardija - slijed od tri ili više uzastopnih ventrikulskih otkucaja s frekvencijom iznad 120 otkucaja u minuti.
Fibrilacija ventrikula - brz i nepravilan ventrikulski ritam
Atrioventrikulski blok - srčani blok, prema jačini razlikuju se I, II, III stupanj
Blok grane - djelomičan ili potpun prekid električne provodljivosti kroz srčana vlakna (Hisov snop)

Dijagnostička obrada
Najčešće je anamneza dovoljna za postavljanje dijagnoze. Uzimanjem anamneze treba razlučiti povremene kratke epizode aritmije od trajnijih aritmija. Pregled pulsa i jugularnog venskog pulsa za vrijeme aritmije daje precizniju dijagnozu, a EKG (elektrokardiogram) predstavlja glavni dijagnostički postupak. Većina aritmija ne uzrokuje simptome, te nema hemodinamske ni prognostičke važnosti, no mogu kod pacijenta uzrokovati tjeskobu, te je u tom slučaju važno umiriti pacijenta.

Liječenje
Kod najvažnijih aritmija temelj liječenja je njihovo suzbijanje pomoću lijekova. Univerzalno učinkovitog lijeka nema, stoga je izbor lijeka težak i često empirijski. Postoji nekoliko skupina antiaritmika koji se razlikuju prema mehanizmu djelovanja. U liječenju je još moguća primjena elektrostimulatora, te kirurški zahvat. Izbor terapije i načina liječenja određuje liječnički tim prema vrsti aritmije, simptomima, te stanju pacijenta.

Zarazne bolesti

Što je antraks?
Antraks je zarazna bolest životinja, poznata od davnina. Sinonimi su crni prišt (za kožni oblik) i bedrenica (za životinje)
Uzročnik antraksa je bakterija Bacillus antracis, čije spore mogu preživjeti na tlu i u životinjskim produktima desetljećima. Preživači (goveda, koze, ovce, konji) su najviše prijemljivi a najčešće se zaraze jer mogu pojesti spore koje postoje na tlu. Cijepljenje životinja i uklanjanje bolesnih i zaraženih znatno je smanjilo učestalost obolijevanja od antraksa. No bez obzira na to spore antraksa mogu se naći na uzorcima tla u cijelom svijetu.

Kako se čovjek može zaraziti antraksom?
Čovjek se može zaraziti kroz kožu, nakon konzumiranja zaražene hrane ili udisanjem spora, pa tako nastaju kožni oblik koji je najčešći, plućni antraks ili crijevni oblik antraksa. Potrebno je udahnuti nekoliko tisuća spora da bi se razvio plućni antraks. Nekada su od plućnog antraksa obolijevali radnici koji su prerađivali vunu.
Crijevni oblik antraksa može se javiti ako se konzumira zaraženo meso.

Simptomi antraksa
Simptomi ovise o tome kako se osoba zarazila. Pošto je najčešći put zaraze kroz kožu, obično se na koži javi crvena-smeđa kvržica koja svrbi. Nakon nekoliko dana oko nje razvije se crvenilo i želatinozna oteklina, a nakon toga u središtu se razvije otvoreni čir iz kojeg izlazi sukrvica. Na tom mjestu stvori se crna krasta (otuda naziv "crni prišt"). Može se javiti povećanje limfnih čvorova , malaksalost, bolovi u mišićima, glavobolja, vrućica i povraćanje. Liječenje antibioticima može dovesti do potpunog ozdravljenja, a neliječeni slučajevi mogu završiti smrću (jedan od 10 oboljelih)
Kod udisanja spora antraksa početni simptomi mogu nalikovati gripi, no nakon nekoliko dana opće stanje se naglo pogoršava, javljaju se problemi s disanjem, izljev u plućima, a vrlo brzo šok i gubitak svijesti. Plućni oblik je najsmrtonosniji oblik antraksa.
Crijevni oblik antraksa obično počinje mučninom i povraćanjem, zatim se javljaju jaki bolovi u trbuhu, povraćanje krvi, jaki proljev, te se razvije šok. Neliječeni crijevni oblik također može završiti smrću.

Liječenje antraksa
Prvo treba prepoznati da se radi o antraksu i što prije ga početi liječiti. Liječenje se provodi antibioticima, a traje obično 7 do 14 dana. Zbog straha od antraksa nikako se ne smiju uzimati antibiotici na svoju ruku unaprijed.

Kako se zaštititi od infekcije antraksom?
Antraks u ljudi vrlo je rijetka bolest. U nekim dijelovima svijeta npr. u afričkoj državi Zimbabve svojedobno se razvila prava epidemija antraksa (1979- 1985) s čak 10 000 oboljelih i to uglavnom kožnog oblika.
Antraks se smatra idealnim bio-oružjem jer nije dokazan prijenos s čovjeka na čovjeka, već se zarazi samo osoba koja je bila izložena sporama. Spore mogu preživjeti vrlo dugo. U toku drugog svjetskog rata britanska vojska eksperimentirala je sporama antraksa na jednom izoliranom otoku blizu škotske obale i spore su preživjele 36 godina.

Osobe koje su izložene visokom riziku (veterinari koji rade s bolesnom stokom, laboratorijski radnici koji rade s antraksom, radnici u industriji vune) mogu se cijepiti protiv antraksa
Ako ste putovali u zemlje u kojima je antraks još uvijek jedna od vladajućih bolesti (neke zemlje Afrike), kontaktirajte epidemiološku službu.